Pregled posta

Noć kazališta... ili kako je to moguće?

Sinoć smo bili na predstavi, Roker i ja.
Nakon dosta vremena, koliko ono je već prošlo od zadnje?
Pa mislim... sigurno godina, ako ne i više?
Uglavnom, nebitno za ovu priču.
Predstava je bila teška, jaka i pomalo isforsirana onim iritirajućim scenskim govorom kojeg toliko vole profesori akademije.
Predstava je govorila o ratu, Bogu i ljubavi.
Sada se dvoumim ne bih li trebala napisati i riječ ljubav velikim početnim slovom ako sam već napisala Bog?
Namjerno izostavljam rat jer rat je tvorevina ljudi, mada ljubav ponekad može biti isto toliko ubitačna.
Nekima je ljubav potrebna kao i Bog, samo nekako meni je to jednoznačno.
Bože, opet sam zabrazdila u pitanja koja me skreću s teme, oprosti.
Nego, sinoć sam vidjela čaroliju, stvarno pravu čaroliju.
Bez obzira na predstavu koja je bila režirana najboljim namjerama, a nije uspjela prenijeti redateljičinu poruku predstava je bila čarobna.
Čarolija je bila u transformaciji jednog glumca.
Jednog od njih troje.
Čovjek je prerastao sam sebe tu večer na pozornici.
Gledajući ga poslije nisam se mogla načuditi koliko je krhak, nekako posve običan i neupadljiv?
Na bini je izgledao velik, znate li one filmove kada glumci naprosto "pojedu" kadar svojom pojavom?
Kolege su se uvijek žalile na Jamesa Deana kako im krade scene u kojima zajednički glume.
Recimo, glumac ima svoju repliku ,a Dean stoji u kadru gdje mu se vidi samo lijeva ruka i uže kako ga njiše.
Onda se pažnja gledatelja fokusira na to uže koje se ritmičko njiše i cijela replika onog drugog dobiva sasvim nevažno mjesto u kadru.
Nečem sličnom svjedočila sam sinoć.
Kažem vam, sama predstava nije me dotakla, već gluma, taj ludi zanat, ta pomaknuta vještina koju zovu umjetnošću.
Čovjek je izgledao moćno, glas mu je zvučao moćno i nosio je radnju svojom pojavom.
Nakon nekog vremena prestala sam obraćati pozornost na izvještačene modulacije glasa koje iz šapta prelaze u krešendo.
Zaista ne volim to "preglumljivanje" toliko omiljeno našim glumcima.
No, čovjek je zaista zaslužio ovacije.
Tim više što je sinoć nastupao pred nekih tridesetak ljudi koji su činili publiku.
Tim više što ih je tijekom predstave izašlo desetak pa nas je ostala šačica.
Tim više što je prva Noć kazališta omanula u toj dvorani za dvjestotinjak ljudi na zapadu grada.
Razmišljala sam u razbijenim momentima fokusa, možda je do svjetla?
Ipak, pod istim svjetlom bilo ih je svo troje na bini, a svjetlio je jedino on?
Stvarno, kako je to moguće?
Sinoć mi se otvorila jedna spoznaja, a to je kako je tehnika glume naprocjenjiva u svakodnevici.
Recimo, kako se dovesti u to stanje da recimo prerasteš kuhinju u bračnoj svađi?
Pa umjesto da propištiš u falset kada se toliko izbezumiš od galame, jednostavno narasteš kao glumac jučer?
Ne znam kako je kod vas, ali meni svađe prije ili poslije nekako završe galamom.
I argumenti poklope svo ono blesavo posuđe poslagano u sudoperu, tvoje uzaludno dokazivanje kako imaš pravo u tome što tvrdiš, kako on to jebeno pravo nema, kako ti je pun kufer tih uzaludnih razgovora...kako?
Koja je tehnika scenskog govora kada je svađa u pitanju?
I kako je moguće biti veći od ona blesava četiri zida koja te okružuju dok se pokušavaš izboriti u nečem što se zove obično bračno rječkanje, a da ne postaneš piskutavo biće koje najjači argument popiša smješnom bojom glasa?
Kako je živjeti s glumcem u zajedničkom kućanstvu?
Da li se pitaš svaki put kada se posvađate, misli li on/ona to uistinu tako ili glumata?
Jesu li to njegove/njezine riječi ili te vrijeđa Shakespeareom?
Krije li se iza njegovih/njezinih gesti vježbanje novog scenskog pokreta?
Jer glumac je..glumac je..glumac...opće je poznata stvar.
Eto, kažu kako su najbolje stvari besplatne,
Tako i ja jučer dobih jednu čaroliju i puno pitanja bez imalo para.
Vrijedilo je dugog pljeska dvadesetak pari ruku i suza redateljice pri posljednjem naklonu publici.










Post je objavljen 21.11.2010. u 16:02 sati.