Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zgframa

Marketing

Zašto bježimo?

Pomislio bi čovjek da je to najlakše, najjednostavniji način da izbjegnemo nešto loše.
Često znamo doći pred zid i pomisliti kako nema nikakvog drugog izlaza iz situacije, osim da pobjegnemo. No, to nije rješenje...

Kad-tad će nas naši životni putevi opet dovesti do tog zida, od kojeg smo nekad prije pobjegli. Jer, u životu moramo proći sve što je Bog zamislio – od prvog do zadnjeg. Ali, bit je u tome da sve ima svoj slijed i svaki događaj ima baš pravo mjesto gdje pripada. To bi značilo da od našeg pustog bježanja nema nikakve koristi. Osim, možda, toga da u bježanju od zida (i vraćanju k njemu) , dobijemo nešto vremena. Vremena za razmišljanje – o problemu zida, o problemima općenito... Dobijemo vremena da pogledamo na taj zid iz više stajališta, i tako odlučimo na koji ćemo ga način pokušati srušiti.



Što je, zapravo, taj zid?
Ja bih rekla da su to sve životne situacije od kojih mi neprestano zaklanjamo pogled. Mahnemo rukom i nadamo se da će to netko drugi rješiti. To je ono kad dođemo doma s framaškog susreta, veseli i istinski sretni. Uđemo u dnevnu sobu i majka se obraduje jer nas vidi – zapravo joj je neobično što su napokon svi članovi obitelji zajedno u kući. I, ne znajući što bi, naglas kaže ono što osjeća. ''Eto ga na! Odmah problem! Nisam ni skinuo jaknu, ona već prigovara da me nikad nema doma, da ništa ne radim, da nikakve koristi od mene! Za sve se brinem, osim za obitelj; za sve imam vremena, osim za obitelj! Pa, kakav sam to ja! ''

Tako je to! Što god nas netko zamoli, napravit ćemo – rado ćemo pomoć ljudima u nevolji, odazvat' ćemo se na svaki poziv dobra, osim na poziv naših ukućana. I, ako ćemo im pomoć nešto – prigovorit ćemo, pa taman u sebi! I svjesni smo mi toga, teorija je sva naučena. Zašto onda bježmimo svaki puta? Ostavljamo problem nesretne majke za nekad kasnije. Nikako sad. Ja sad stvarno moram napraviti sve - osim biti u obitelji i razgovarati s njima kao što razgovaram s djecom u domovima koje posjećujem. Pa, nikako! Zašto bi ja pričao sa svojom sestrom o tome kako se ona osjeća, o njenim problemima, o onom što ju muči??

To je, nažalost, istina. Tu se iskazujemo kao kukavice – čim mama počne prigovarati odemo u svoju sobu i zalupimo vratima. Gdje je nestala ljubav? Zar i od nje bježimo?

Post je objavljen 21.11.2010. u 01:41 sati.