Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/uspomeneisitnice

Marketing

Opet se događa to da mi se puno već znanih stvari dokazuje.

Na primjer, kako je ljudski ego ustrajan. Kad sve drugo propadne, istroši se, ili na bilo koji način nestane, ego opstaje i diktira nam ponašanje. Ponekad ga čak zamijenimo i s emocijama. I teško nam bude prepoznati razliku, no uz dovoljno truda i samoispitivanja, i to je moguće.
Zato i jest nisko i ružno kad na drugima prepoznamo da oni tu razliku ne vide.
Grozno mi je gledati ga kako mi se vraća, upravo sada kad ja to nikako ne želim i kad sam krenula dalje. To se na meni osjeti, mirišem na novi život, dok je on još uvijek zakopan u onom koji sam napustila. I što dalje ja idem, to je više on uz mene, sve bliži i prisniji, sve očajniji. Fuj.
Ako sam se ičemu još nadala od njega, to je bilo da se ovo neće dogoditi. To bi mi barem pokazalo da je ipak, negdje duboko, on onaj muškarac za kojeg sam mislila da jest. Siguran u svoje odluke, konkretan, jasan sam sebi.
Ne. On je čak slabiji od prosjeka, gonjen svim onim istim niskim motivima koji nas sve pokreću. On sad za mnom žali samo i isključivo zato što vidi da sam bez njega sretna.
Više s tim ne želim imati posla.
Govore mi svi da, suprotno svemu što mislim, vjerojatno još uvijek nisam preboljela, ali ja ne želim tako razmišljati. Nije bitno, na kraju krajeva, jesam li preboljela ili ne, bitno je da sam shvatila da uz njega zbilja nemam što tražiti.
Još samo da i njegov ego to shvati, kao što mu je srce odavno i znalo.

Dokazuje mi se, na primjer, i to da svijet primijećuje kad si otvoren i spreman na novosti.
Čula sam nedavno da sam "iskričava"...i da, vidim na sebi tu promjenu. To dolazi od neopterećenosti njime.
I, taj čas kad sam si dozvolila da pomislim da mi on ne treba, u moj su život najednom uletjele nove "mogućnosti".
Trenutno me zabavlja i veseli ta misao, i ta igra koju igram s gospodinom DJem...Ta prepucavanja i nadmudrivanja s nekim tko mi je ravan, ta potreba da komuniciramo na nekom zaigranom nivou, dok oboje znamo o čemu se zapravo radi, a ne želimo priznati. Jer, ovako je zanimljivije. I oboje znamo da će čarolija nestati onog trena kad priznamo zašto imamo potrebu provesti sate na Skype chatu, pa odgađamo taj trenutak što je dulje moguće...

Ne znam još da li mi se sviđa, ali mogu sa sigurnošću reći da me intrigira, i to jako.
Ali zaista imam potrebu ići jako, jako sporo, korak po korak, dok ne budem sigurna što točno želim i što me zapravo privlači. Želim što duže uživati u osjećaju da sam nekom poželjna, i da se oko mene trudi.
Da, to govori moj ego, ali...ja barem znam razliku.

I čekat ću, razvlačit ću koliko god treba, jer to, na kraju krajeva, zaslužujem.
Jer, osjećam da bi mi život mogao još jednom dokazati da za mene nije dobro da srljam.

Post je objavljen 20.11.2010. u 14:36 sati.