UPOZORENJE: nastupaju ispadi! post nije napisan načinom kakvim inače pišem! molim za razumijevanje.
mood: freaked out!
dok čitate slobodno me zamislite kako hodam gore dolje po sobi i izgovaram nervozno ove riječi!
Ona, moja najbolja prijateljica, na koju sam uvijek pazila kao na svoju mlađu seku.. je odlučila ići protiv mojih uputa i spetljati se s najgorim dečkom kojeg sam upoznala u životu. Ja i on smo se upoznali u 7. razredu i od onda se ne podnosimo, dakle već 6 godina. Odvratan je. Znate ono kad nekog ne možete smisliti blizu ikoga koga volite koliko je užasan? Sve i jednu curu s kojom je do sada bio (od kojih su nažalost bile i 2 moje dobre prijateljice) je varao sa strane i to ne s jednom, već minimum 3 cure. Osim toga, tip je takav lažljivac... Čim zine laže... I ne znam niti jednu curu koja je bila sretna što je hodala s njim i čija je veza imala neki normalan kraj.. Uglavnom je završavalo tako da on nju prevari, posvađa sa svima koje voli i onda cura sazna, najčešće prekasno. I kako da ja sad budem sretna što je ona s njim? Kako da budem sretna zbog nje kad znam da će mi za par mjeseci plakati? Kako da budem sretna kad me njene suze bole više nego moje? Zašto je tako naivna.. Zašto ne vidi ono što svi drugi vide? Jesam li ja kriva? Jesam li je previše branila pa se nije naučila braniti sama? Možda sam trebala od početka pustiti ju da radi pogreške i samo liječiti rane, umjesto spriječavati da se dogode. Da, to sam trebala.
Nije bolje spriječiti nego liječiti. Očito je bolje pustiti da se dogodi i onda liječiti.. Možda se onda neće dogoditi ponovno.
Ne smijem se ljutiti. Ne smijem luditi zbog njenog neiskustva jer sam ja kriva što ga nema. Ne smijem se ljutiti na njenu naivnost jer se još nije tolko jako opekla da prestane biti takva. Više joj neću govoriti što da radi, a što ne, jer ako joj ja stalno budem davala upute neće naučiti sama... Ali ne možete zamisliti koliko ju volim i koliko sada plačem zbog nje. Ne mogu vam opisati koliko mi smetaju šape čudovišta na njenom neiskusnom tijelu... A znam da ih ne mogu maknuti ja, nego ih ona sama mora.. Ali kako da to dočekam? Čekam puni mjesec da on pokaže svoje pravo lice.
I znate što? Imam veliku potrebu doći do njega i lupiti ga nogom u jaja. Ali znam da ne smijem i da moram čekati.. I kada do toga dođe, biti ću tu.. I neću reći "rekla sam ti".. Samo ću je zagrliti i nadati se da je naučila lekciju.. Ovaj put bez mene.
Ona niti ne zna koliko ja nju volim i koliko želim sve najbolje za nju.. Ona nema pojma koliko mi znači. Ona ne zna da ne prođe dan da ne mislim na nju. Ona ne zna da je ona meni seka, a ne prijateljica. Ona nema pojma koliko je sad želim zagrlit i ne puštat. Ona ne zna...
Post je objavljen 20.11.2010. u 14:02 sati.