Toliko puno htijenja u meni vrišti
i kad bih mogla,
kad bih smjela pustiti ih na slobodu,
toliko bi novih svjetova nastalo,
a dali bih tada imala sebe?
Želja za istovremenim posjedovanjem
i puštanjem duše da se hrani.
Onako željno,gladno,krvnički.
Da se poji do zasićenja
koje je uvijek nedovoljno,neispunjeno.
Ne bez posljedica.
Dali mi je zbilja potrebno shvaćanje
ili je to samo nasušna potreba
za priznanjem dijelova koji su ostali
i vriju pod površinom
nestrpljivi da se oslobode okova.
A čemu?
Ima li smisla
ta neprekidna borba sa jastvom
kad znam
da će mi donijeti samo žarkiju žeđ.
Filozofija vremena
neće me izvući niti spasiti.
Samo će me gurnuti
još dublje
u tamne ponore bez dna.
Post je objavljen 20.11.2010. u 07:09 sati.