Pregled posta

RC Schnecke Wintercup 10/11 vol.2

Pripreme za utrku su počele u subotu, kada sam počeo pripremati stvari za utrku. U ruksak sam stavio ručnik da se obrišem, par suhih majica, topli prsluk, zamjensku kapu za glavu. Stavio sam energetski napitak, proteinski shake i energy bar, koji sam pojeo prije utrke. Pripremio sam i stvari koje ću odjenuti prije utrke. Tada sam shvatio da je moj izbor odjeće za zimsku vožnju vrlo ograničen. Dan ranije sam bio u razgledavanju po sportskim dućanima i nisam ništa kupio, a danas bi mi neki od tih odjevnih predmeta dobro došli.
Jučer sam i gledao na plan grada kako doći do mjesta održavanja natjecanja i mislio sam ići podzemnom željeznicom (U-bahn), no ujutro sam se predomislio.

Prijave su počinjale u 9 sati. Ja sam na mjesto održavanja došao među prvima, možda koju minutu nakon 9 sati. Startnina iznosi 12 EUR, a u nju je uključena i dnevna licenca. Ne znam kako je u Hrvatskoj s licencama, ali ovdje stalno "briju" na licence. Ista situacija je bila u Saalfeldenu. U cijeni startnine su vjerojatno uračunali i hitnu pomoć, jer je vozilo bilo prisutno. Natjecateljski broj sam prikvačio na leđa, lijevi bok.

Zagrijavanje
Obzirom da sam imao dosta vremena do početka, za koji sam mislio da je u 10 sati, krenuo sam u jednu vožnju zagrijavanja. Staza kreće po asfaltiranom šetalištu, no najviše 50 metara, a nakon toga trava, pa bočna kosina, rekao bih dosta strma i relativno uska s dosta trave. Priznajem da mi nije bilo ugodno i da sam vrlo oprezno išao po tom dijelu. Nakon toga dolazi skretanje u desno i nizbrdica po toj istoj kosini te zavoj u lijevo na ravnom dijelu. Za mene, početnika, tehnički zahtjevno, a na svoje tehničko neznanje vožnje sam se već žalio. Nakon toga dolaze prilično strmi, ali kratki usponi. Nakon jednog takvog uspona je nagli zavoj na desno. Tu odmah primjećujem svoje nesnalaženje s mjenjanjem brzina, koje je vrlo daleko od efikasnog. Nakon uspona slijede nizbrdice. Kratke, ali strme, a povremeno i kose. Osjećao sam priličnu nelagodu. Nakon još jednog malog brdašca, ali sa strmim usponom i nizbrdicom slijedi dio asfalta, pa kamene kocke (kao u Jukićevoj), a nakon toga zemlja i jedan mali dio s blatom. Više simbolično, nego kao što je to bilo prikazano na filmićima koje sam dao u najavi. Nakon toga asfalt, pa uspon na nasip po stepenicama. Nasip je visok cca 5 metara, pa ima dosta stepenica. Bicikl u ruku i upri. Vožnja po nasipu je simbolična, jer slijedi spust po nasipu. Bočno spuštanje po nizbrdici. Spuštanje je relativno u redu, ali odmah po spuštanju slijedi i uspon nazad na nasip. Uspon je strmiji i tu također silazim s Corre. Nakon uspona slijedi par metara po asfaltu, pa zemlja i trava, pa ulazak u malu šumicu s uskom stazom, gdje je pretjecanje nemoguće, osim ako baš želiš pustiti drugog biciklistu. Taj dio se ne može voziti brzo, jer je napravljen s puno zavoja. Dijelovi panjeva su obojani crvenom bojom. Slijedi vožnja po ravnom, po travi, koja završava oštrim desnim zavojem uz suženje dovoljno za jednog biciklista i snažnom nizbrdicom po zemlji i korijenju. Nakon nizbrdice skretanje na lijevo, po travi. Tu sam također osjetio nelagodu. Hoću li stići skrenuti? Hoće li biti proklizavanja na travi? Slijedi ravni dio po travi s dosta rupa, pa se sav tresem. Slijedi još jedan oštri zavoj u lijevo, na kojem je i puteljak posut šljunkom, s tek malim dijelom trave, na unutarnjoj strani zavoja. To mi tada nije puno značilo, ali sam kasnije shvatio da u većoj brzini na tom šljunku zadnji kotač jako zanese, jer osim što je zavoj, tu je i nizbrdica, a dolazim s "velikom" brzinom jer je prije bio spust. Nakon zavoja ide ravni dio, na kojem je poslastica u obliku dviju daski preko kojih treba prenijeti bicikl, baš kao što sam pokazao s filmićima u prošlom postu. Slijedi poslastica u obliku malog, ali naravno strmog uspona, no to bi sada već bilo monotono, pa su ga začinili sa šljunkom. Naravno da je i tu suženje, no postoji uzak dio s travom. Pravim biciklistima to nije jako smetalo, iako je bilo onih koji su tu padali s bicikla. Do kraja staze slijedi još puno uzbrdica i nizbrdica, te zavoja. Po mojoj slobodnoj procjeni, kosine su od 45°, a možda i strmije. Radi se o parku pored nasipa. Slobodno pogledajte na slikama, na dnu stranice.
Nakon jednog kruga sam bio umoran, zadihan i znojan. Bio sam i zabrinut zbog tehničke zahtjevnosti staze, a imajući u obziru moju tehničku, kao i svaku drugu nespremnost. Na pamet mi je palo da se vratim doma, u topli krevet. Nedjelja je, zašto ne odmaram i ne uživam u toplome? Ubrzo odbacujem subverzivne misli. Platio sam 12 EUR za startninu i nema povlačenja.
Kasnije dolazi kolega Christoph H., koji mi je i rekao za ovu utrku, pa odlazim na još jedan obilazak s njim. Nakon tog obilaska mi je stvarno dosta i rado bih kući ili negdje na čevape ili dürüm.

Čekajući početak
Hladno je. Temperatura je oko 8°C. To ne bi bilo strašno da ne puše vjetar. Dok sam išao na natjecanje, vozio sam bicikl bez da sam ga držao rukama. Nalet vjetra mi je pomaknuo kotač, pa sam skoro pao. Srećom, bio sam brz. Od vjetra su mi suzile oči. Dok su drugi imali lijepu i funkcionalnu odjeću, ja sam se lagano smrzavao. Pomislio sam par puta, kako jučer nisam trebao biti škrt. U 10 sati je počela utrka za djecu i juniore, tako da se moje čekanje produžilo za još pola sata. Kada sam par minuta prije starta čekao u skupini, drhtao sam. Ne zbog uzbuđenja, nego zbog hladnoće, a znate da imam dosta zaštitnog masnog tkiva.
Corra ima prednje amortizere. Obzirom da cyclocross bicikli nemaju amortizere, ja sam zablokirao amortizere, pretpostavljajući da će tako biti bolje i za mene. Ne znam, jesam li to pametno napravio.

An hour in hell
Zauzeo sam mjesto na kraju kolone, u zadnjoj petini. Na startu je bio 141 biciklist. Mislim da ih je više od polovice imalo cyclocross bicikle. Za razliku od cestovnih bicikla, ovi imaju šire gume, ali ne kao MTB i navodno jaču vilicu. Dosta natjecatelja je donijelo rezervne kotače, koje su stavili u zonu izmjene. Navodno se dešava da se kotači oštete, pa ih tijekom utrke mijenjaju. Da, postoji i zona izmjene.
O propozicijama natjecanja ne znam puno. Kolega mi je objasnio da natjecanje traje sat vremena i jedan krug. Također mi je napomenuo da će me prestizati brži i da je lijepo da im se maknem, jer je njima svaka sekunda bitna zbog plasmana, a kaže da je meni manje bitno jesam li 100. ili 102. Brži vozači dolaze odostraga i najavljuju s koje strane će me obići.
Na startu je gužva. Kreće se polako, barem otraga gdje sam ja. Dolazimo i na prvu bočnu kosinu, koju sam opisao. Tu je "usko grlo". Prolazim bez problema, ali nije tako za sve. Neki su proklizali. Vozimo u skupini, ali se polako skupina razvlači, pa smo u koloni. Pratiš bicikl ispred sebe i voziš. Na širim i ravnijim dijelovima prestižem druge natjecatelje iz svoje skupine. Dodatnu prednost radim na već spomenutim stepenicama, gdje kao divokoza grabim prema vrhu, prestižući manje spremne. Ponosan sam na sebe. Dio natjecatelja ostavljam, ali me dio prati.
Drugi krug se malo razlikuje od prvoga. Nakon linije starta, ne produžujemo ravno, pa na bočnu kosinu, nego dolazi oštar desni zavoj s dodatnim elementima. Prvi krug je bio skraćen da ne bi bilo padova na ovom zahtjevnijem elementu. Na stazi još uvijek isprobavam po kojoj uzbrdici se mogu popesti bez silaska s Corre. Jedno od učenja je da je bolje sići s bicikla i gurati ga bočno, nego sići i gurati ga dok ti je među nogama. Ekipa je usavršila tehniku naskoka na bicikl. Ja se nisam htio igrati s time, iako smatram da je moje rasplodno vrijeme završilo.
Već u drugom krugu me prestiže prvi natjecatelj. Još uvijek ubrzavam na ravnim dijelovima i povećavam razmak u odnosu na moju konkurenciju.
U trećem i četvrtom krugu počinjem uživati. Privikao sam se na sve bočne kosine, na strme nizbrdice, na oštre zavoje. Uživam u "nestajanju" bicikla ispod mene u nekim spustovima i skokovima. Postaje zabavno. Čak i povremena proklizavanja me zabavljaju. Natjecatelji koji me obilaze, viču: links, rechts, mitte, innen, što znači s koje strane će me zaobići, desne, lijeve, kroz sredinu, ako se pored mene nalazi još netko ili s unutarnje strane zavoja. Uz to uredno dodaju achtung ili warte, kao pozor, pazi, ali i mnogi još kažu i bitte i danke. Molim i hvala! Pokušavam to zamisliti u mojoj domovini. Prisjećam se Kravoja i kako opisuje ljubazne amere. I ovi su takvi. Na cijeloj utrci sam samo jednom čuo psovku. Shit! Lik nije uspio odvoziti uspon do kraja. Samo jedan shit! U jednom od kasnijih krugova me je prestizao neki lik i to baš na mjestu gdje je bilo ono jedino simbolično blato. Nisam čuo jel mi je rekao s koje će me strane obići ili nije, no, obilazio me je s unutarnje strane, dalje od blata. Ja sam bio više prema blatu i kako je bio zavoj, prednji kotač mi je malo proklizio, ali sam ga uspio izvući. U toj igri smo zapeli pedalama i izgubili brzinu i stali na noge. Mislite da je opsovao? Nije. Ne znam kolika je moja krivnja, ali sam se sjetio triatlona i Zagreb Open te neprimjerene opaske nekog od natjecatelja. U kasnijim krugovima, kad je pretjecanja bilo više, micao sam se s glavne putanje i davao sam znak rukom da me preteknu. Malo ih je koji se nisu zahvalili riječju, iako je bila utrka. Po meni, ponašanje za svaku pohvalu. Sportska i svakodnevna kultura.
Nisam vam spomenuo da su krtovi ili krtice male zle životinje. Napraviše krtićnjak na jednom zavoju, gdje je zemljani dio staze. Nailaskom kotača i to prvog, na krtičnjak, dolazi do proklizavanja. Prvi put me je iznenadilo, ali sam kasnije znao. Blata je bilo samo simbolično na jednom mjestu, ali i rahla zemlja nije za podcijeniti. Prokopana od mnogobrojnih prolazaka, postaje prava zamka u zavoju, pogotovo u kombinaciji s kočenjem.
U kasnijim krugovima, a odvozio sam ih 8 (osam), osjećao sam umor. Na ravnim dijelovima više nisam imao snage za povući, na stepenicama više nisam prestizao nikoga, nego su prestizali mene, na drvenim preprekama sam pažljivo dizao noge, na uzbrdicama sam se oslanjao na bicikl dok sam ga gurao uzbrdo. U zadnja dva kruga su me sustigli mnogi iz skupine koju sam radosno ostavio u prva dva kruga. Neki od uspona koje sam savladavao na biciklu, sada sam pješaćio.
Kraj utrke sam dočekao s radošću i olakšanjem. Bilo kakva borbenost se istopila.

As hard as you can
Dok su najbolji natjecatelji napravili 11 krugova, ja sam napravio 8 krugova. Zauzeo sam 109. mjesto od 127 natjecatelja koja su završila utrku. 14 nije završilo utrku. Priznajem da sam zadovoljan ovim iskustvom. Nakon preskidanja i okrijepe, našao sam na zemlji Polar sat. Vratio sam ga organizatoru u nadi da će naći vlasnika i baš sam ponosan na to. Kad spominjem organizatora, rezultati i slike su već istog dana na webu.
Trka mi je bila naporna, prosječni puls mi je bio 170, a to rijetko postignem na utrkama trčanja. Možda bi se trebao više truditi?
Od silne trešnje bicikla, dok sam vozio po neravninama i spustovima, bole me zglobovi (članci) šake. Sve drugo je u redu. Nisam se razbio, nisam pao. Sretan sam. Novo iskustvo je iza mene. Ove godine je još jedna utrka ovog tipa, 12. prosinca, ali ne na ovoj stazi, nego na nekoj koja se zove cyclodrom. Već sam se prijavio, pa pričekajmo.

Distance: 16.310 m
Time: 01:06:31
Avg pace: 04:05 min/km
Avg speed: 14,7 km/h
Max speed: 33,8 km/h
Avg HR: 170
Max HR: 181

Rezultati:
Rezultati

Galerija:
Galerija
Fotos von Michael Leitner
Fotos von Walter Vogler
Fotos von Rudi Leithner

Video:
Manfred Ludwig Video 1
Manfred Ludwig Video 2
Manfred Ludwig Video 3

Endomondo:
Izgled staze


Post je objavljen 21.11.2010. u 23:55 sati.