Za razliku od ovih par zadnjih, ti si stvaran.
Ti znaš što želiš i ti ideš po to.
Nadam se da ne pokazuješ nešto što ne osjećaš.
Nemoj stati na tome...
Žuto Drvo i Mali Princ.
Lisica i Žuto Klasje.
-Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama hiljada drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš bit ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu...
...
Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao:
-Moj život je jednolik. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su slične, i svi ljudi su slični. Meni je, dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me ti pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznat ću bat koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me tjeraju pod zemlju. Tvoj će me kao muzika pozivati da izadjem iz rupe. A zatim pogledaj! Vidiš li tamo dolje, polja puna žita? Ja ne jedem kruh. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsjećaju me ni na šta. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Bit će divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsjećat će me na tebe. I ja cu voljeti šum vjetra u žitu...
Lisica ušuti i dugo gledaše malog princa:
-Molim te... pripitomi me, reče ona.
Dopusti mi da budem Drugačija Od Svih, makar narcisoidna (to je karakteristika koju ja ipak malo drugačije zovem), da budem Hrabra (jer ipak mislim da ne treba učiti trik kako strah sakriti), da govorim a da mi ne izvlačiš riječi iz konteksta (makar i u šali).
Nemoj da mi ovo bude samo još jedan udar na moje i tako tanko samopouzdanje.
Želim s tobom sjediti na kavama, hodati uz Rijeku ili sjediti na Bentu. I razgovarati. I slušati. I izražavati se. :)
Da nam obojima to bude na izgradnju.