Marketing
BiH: Ustavne promjene - kraj Daytona?
Kao da pričamo o vicu; bio Srbin, Hrvat i "Bosanac", u kojemu svatko pjeva svoju pjesmu. A trebali bi govoriti o nekakvaom zboru, švicarskom triju!
Bosanskohercegovačka podružnica socijaldemokratske Zaklade “Friedrich Ebert” u suradnji s profesorom Božom Skokom provela je istraživanje o suživotu Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH. Istraživanje je pokazalo da, kada je riječ o prošlosti i budućnosti BiH, svaki od tri naroda ima svoje, međusobno različito stajalište.Kao da pričamo o vicu; bio Srbin, Hrvat i "Bosanac", u kojemu svatko pjeva svoju pjesmu. A trebali bi govoriti o nekakvaom zboru, švicarskom triju! Takav model zborske pjesme najzornije prokazuje u koliko se dubokoj krizi BiH nalazi kada je riječ o njenoj prije svega društvenoj opstojnosti i suživotu temeljenom na Daytonskom sporazumu. Takvo dejtonsko s(r)tanje stvari odgovara Srbima i Bošnjacima. Srbima jer se ne žele buditi iz sna zvanog Srpska, a Bošnjacima jer im omogućava nastavak provedbe doslovno muslimanske unitarne politike koju je započeo Izetbegović i to bez obzira na situaciju u kojoj im takvo zastupanje ideja u danom trenutku može postati dvosjekli mač, jer omogućava moguće krajnje "legaliziranje" Republike Srpske, a time konačnu podjelu i raspadanje BiH pa i njihovih osnovnih nacionalnih težnji za svojom etničkom državom i nacijom.
Naime, nije slučajnost da postoji neskrivena tendencija podupiranja ideje jedinstvene Bosne i Hercegovine temeljene na Daytonskom sporazumu od strane prije svega bošnjačkih politika. Bošnjaci su za građansku državu jer znaju da na jugoslavenskom prostoru, a osobito u BiH građanska država znači skriveno pripisivanje suvereniteta najbrojnijem narodu, dakle njima - patarenima, bogumilima - Bošnjacima. Oni su za takvu jedinstvenost koja im omogućava primat nad državom. I u tome imaju i međunarodnu podršku jer su dovoljno glasni kada spominju jedinstvenost. Naime, međunarodnoj zajednici, ponajprije SAD-u dovoljna je spoznaja da je netko ZA jedinstvenu BiH, ne spominjući uvjete pod kojima će se graditi ta jedinstvenost i jedinstvo. Jer njima je bitno širenje NATO saveza prije svega, a ne za njih unutrašnje mikro političke prilike bosanske države, ili recimo ekonomski i društveno-politički položaj i stanje pa i opstojnost jednog od konstitutivnih naroda.
Hrvati najviše od svih narodnih sudionika bosanske države osjećaju nesmiljenost nepravde Daytonskog sporazuma. Srbi su zadovoljeni svojom republikom i njihova politička i društvena energija usmjerna je ka cementiranju postojećeg stanja i očuvanju te republike u bilo kojem obliku s tendencijom konačnog odvajanja, dok se pak Bošnjaci u drugom dijelu podijeljene Bosne i Hercegovine, Federaciji BiH, za sada zadovoljavaju neprijepornom društveno političkom dominacijom nad prije svega Hrvatima kao drugom najbrojnijem narodu tog entiteta, s tendencijom širenja spomenute dominacije i na teritorij drugog bosanskog entiteta. Ukoliko se takav razvoj političkih događaja i dalje bude odvijao na uštrb opstojnosti i/ili prosperiteta osobito hrvatskog, ali i srpskog naroda, kao manjebrojnijih u odnosu na bošnjački, činjenica koja će ubrzo izaći na vidjelo je da će takav izetbegovski model jedinstvenosti, a u stvari perfidne unitarnosti, Bosnu i Hercegovinu odvesti u propast i do konačne podjele, u čemu nisu isključeni ni već viđeni načini rješavanja problema na tim prostorima. Bosna su ljudi, bez ljudi nema ni Bosne, a kamoli bez cijelog naroda.
Nažalost, poslije posljednjih izbora u BiH sve je iluzornije da tome nije tako. Hrvati su sve podređeniji i skala njihove suverenosti i kostitutivnosti neprekidno se smanjuje. Sve to omogućava današnji Ustav BiH; smiješno ali istinito - u stvari Aneks 4 općeg okvirnog Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini - Daytonski sporazum, što pak najplastičnije prikazuje neozbiljnost i neodrživost trenutnog političkog, pravnog i društvenog poretka BiH i njenog temeljnog akta. Potonje naročito dobro ilustriraju posljednji izbori u BiH kao bezočan politički događaj još bezočnijeg interpretiranja Ustava BiH koji jamči ravnopravnost ali ne i provedbu iste. U tom smislu nedokazana bošnjačka multietičnost ide toliko daleko da si dozvoljava ravnopravnost tumačiti i demonstrirati biranjem hrvatskoga predstavnika u Predsjedništvo većinom bošnjačkih glasova i to po drugi puta. Ravnopravnost i pravda isto tako demonstrirani su i odabirom potpredsjednika RS kao predstavnika hrvatskoga naroda - Miloševićevog savjetnika i deklariranog velikosrbina Emila Vlajkija. Apsolutno legitimno i legalno, ali i apsolutno nemoralno i nepravedno. Takvi pokušaji potpune eliminacije hrvatske politike iz vlasti pojačani su najavom SDP-ovog Zlatka Lagumdžije da misli Hrvatima uzeti poziciju prvog čovjeka državne Vlade.
Takvu ravnopravnost treba mijenjati. Funkcionalnost i održivot takvog "iskrenog zalaganja" za jedinstvo BiH temeljeno na još "iskrenijem zalaganju za ravnopravnost" triju naroda ovim izborima postali su apsolutno iluzorni. Pokušaji potpune eliminacije hrvatske politike i Hrvata iz participacije u vlasti, a time općenito iz društva bosanske države u budućnosti, alarm su koji poziva na jedinstvo. Takve zle slutnje i tlapnje svođenja Hrvata u BiH na vjeru može osujetiti jedino okrupnjavanje hrvatskih političkih, društvenih, civilnih i crkvenih čimbenika te pobuna svehrvatlja u BiH glasnim inzistiranjem na prije svega ustavnim promjena koje će garantirati teritorijalnu i institucionalnu jednakopravnosti Hrvata u BiH.
Na tome tragu jučer je potpisan sporazum između HDZ-a BiH i HDZ-a 1990. koji su prepoznali osjetljivost trenutka u BiH koji zbog važnosti procesa ustavnih promjena koji se očekuju odmah nakon implementacije izbornih rezultata ne smije biti propušten. BH Hrvati sami mozda i mogu nesto, ali s Hrvatskom mogu sve, odnosno, bez Hrvatske ne mogu ništa - zanimljivi će biti ovotjedni posjeti predsjednika Josipovića i (još uvijek) premijerke Kosor Mostaru, BH Hrvatima. Dakle, u nadolazećim promjenama u BiH značajnu ulogu mora odigrati i Hrvatska. Nadam se da ovoga puta Hrvatska neće biti proglašena agresorom i dijeljiteljem, kao što se to dogodilo kada su zadnji put pred ugrozom opstanka Hrvati zbijali redove.
Ono što nije postignuto drugim međunarodnim podjelama Bosne i Hercegovine - Cutilleir-Carringtonovim, Vance-Owenovim i Owen-Stoltenbergovim, postignuto je Daytonskim sporazumom – trenutni mir je svojedobno uspostavljen, srpski apetiti su zaustavljeni, ne i zadovoljeni. Iako je dakle primarno donešen kao sporazum za mir, Dayton je uvelike odredio i institucionalnu, političku i socijalnu izgradnju, a u stvari razgradnju Bosne i Hercegovine kao države tri ravnopravna naroda. Jer naprosto je nepravedan. Uvjeti političkog života u BiH koje je Dayton uspostavio zbog ustupka miru prije 15 godina danas su apsolutno nefunkcionalni, skupi, neprihvatljivi i neprilagođeni vremenu. Ako je svrha Daytonskog plana bila uspostaviti mir, onda svrha njegova postojanja danas ne postoji, jer vrijeme iza nas vrijeme je petnaestogodišnjeg mira. Ukoliko se uistinu Bosnu i Hercegovinu želi učiniti demokratskom zemljom tri jednakopravna naroda, ustavne promjene neminovnost su tog cilja.
Post je objavljen 14.11.2010. u 13:15 sati.