Svaki dan u godini je dan nekog kurca. Dan mrtvih, svetih, živih, nepušenja, srca, kurca, palca, uha, grla, nosa, šećera, Zemlje, Marsa, Sunca, kurca, palca, nezavisnosti, zavisnosti, štednje, psihičkih bolesnika...
S obzirom da je svaki dan, dan nečega, mi na kraju ne primjetimo nijedan od tih dana i ono što (do)nose sa sobom, jer jednostavno od šume ne vidimo stablo. Stoga bih Vam ja, poštovani čitatelji, ako smijem, ukazao na jedan dan, koji u moru tih dana, njih 365 manje- više svake godine, nekako iskače, odskače i samim time, trebao bi biti primjećen.
Da skratim priču, taj je dan – 11. rujna.
Odmah ćete pomisliti, gdje si baš našao taj dan, bar se on obilježava u svijetu. Da to je točno – obilježava se i puno je primjećeniji od primjerice dana koji mu prethodi, ali to obilježavanje i primjećivanje događa se na sasvim pogrešan način.
Prvenstveno, razni kontinenti obilježavaju taj dan potpuno drugačije od onog drugog. Recimo, Sjeverna Amerika taj dan obilježava kao Dan službe i sjećanja. Njima se na taj datum prije devet godina po prvi puta u povijesti dogodilo nešto što se svim drugim državama svijeta (posebice onima u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu) događa svako nekoliko, a to je da budu svim silama napadnuti na svojoj polovici teritorija. Razumijemo ih što se sjećaju gubitka nevinosti, eto priznajte, tko se od Vas ne sjeća s kime je izgubio nevinost, ali isto tako zaista je šteta što drugačije ne gledaju na taj zaista poseban dan.
Dalje, kontinent na kojemu mi živimo – status kontinenta je dobio nedavno kada su Slobodni zidari slobodno zaključili da će Šeks ostati zazidan kao potpredsjednik Hrvatskog sabora i nakon kraha čovječanstva – a to je, naravno Hrvatska, 11. rujan slavi kao Dan hrvatskih mučenika.
Zanimljivo je, točnije apsurdno, da su Amerikanci i Hrvati 11. rujna slavili svoje mučenike, dok je ostatak Europe ove godine taj dan slavio Dan prve pomoći (prije 10 godina dogovoreno je da se slavi druge subote u rujnu, a ove godine subota je pala 11. rujna). Jebiga, znate ono, Hitna je bila brza, ali nisu mogli ništa, američki i hrvatski mučenici već su otišli na vječna lovišta.
Azijci, posebno Japanci, također obilježavaju 11. rujna, ne zna se točno što slave, ali Japanci to obilježavaju, jer ionako moraju stalno nešto raditi. Jedini koji to ne rade su Afrikanci, jer njih nitko ni ne napada (barem ne na ovaj klasičan način), nemaju svece, mučenike, kao ni nikakvu zdravstvenu pomoć, a kamoli prvu.
E sad, da Vas čitatelje Pangee netko nasili da napišete mali domaći sastavak na temu 11. rujna, većina bi to uradila slično Vedrani Rudan koja je na svom blogu podijelila sa svijetom mišljenje o tom velikom danu:
„Danas diljem svijeta svi koji čitaju novine, surfaju internetom, gledaju teve ili slušaju radio moraju obnoviti svoje sjećanje na “Dan koji je promijenio svijet” i “Dan kada je stala Zemlja”. Naravno da nema čovjeka na kugli zemaljskoj starijeg od devet godina koji se ne sjeća gdje je bio u trenutku kada su se rušili Blizanci. Što da o “Danu koji je promijenio svijet” misli običan čovjek? Što se promijenilo u našim životima? Mnogo toga. Prodano nam je da su muslimani, ma gdje bili, naši najveći neprijatelji i svi teroristi. Ne prijete samo Americi nego i Evropi. Zbog njih na svim aerodromima skidamo cipele a u avione unosimo vodu samo kupljenu na aerodromu.“
Zaboravite sve do sada pročitano. Od ove je godine 11. rujna u čovječanstvo ušao na najsudbonosniji način koji se uopće može zamisliti. I opet su Muslimani imali svoje prste u tome, štoviše sjeverni dio afričkog kontinenta, za kojeg smo već vidjeli, da nema ni svece, ni mučenike, ni prvu, a bogami ni posljednju pomoć.
Ali da bi takav, kako smo ga ushićeno nazvali, najsudbonosniji 11. rujna od svih 11. rujana nastao, moramo se vratiti dan prije (koji je inače puno manje primjećeniji od svog slavnog sljedbenika), u večernje sate, na stadion Moulay Abdellah usred glavnog grada Maroka – Rabata – gdje su u četvrfinalu marokanskog nogometnog kupa Kralja snage odmjerili FAR Rabat kao domaćin i branitelj naslova, te njegov izazivač, ali autsajder u ovom meču, Meghreb iz Feza. Dvanaestostruki osvajač marokanskog prvenstva i jedanaestostruki osvajač marokanskog kupa FAR Rabat cijelu takmicu dominira i napada Maghreb na njegovoj polovici teritorija, ali Fežani se brane kao lavovi i utakmica ulazi u produžetke nakon kojih isto tako nema pobjednika. Rulet jedanaesteraca dati će polufinalista slavnog marokanskog kupa Kralja. Maghreb je nešto precizniji, jer je opušteniji, a na stadionu je jeza sa svakom sljedećom serijom sve prisutnija. Sada je već zauzela ona neprodana mjesta s desne strane gola na kojemu se izvode kazneni udarci. Ako feški (a i freški jer je ušao u produžecima) igrač s brojem 28 - Ali Benmaamer u posljednjoj seriji zabije, utakmica je riješena.
Vratar Rabata, iskusni dvadesetdevetogodišnji Khalid Askri zna da je on posljednja nada za 50 tisuća gledatelja na Moulay Abdellah stadionu od kojih su oni najvatreniji najbliže njemu, odmah iza leđa. Askri zna da ako obrani, da će postati junak, heroj, kao i onomad onaj Humphrey Bogart u filmu nazvanom po obližnjem gradu Casablanci, ali i ako ne obrani, nitko mu ništa neće reći, jer se vratarima nikada ne prigovara kada su penali u pitanju. To je jedina faza u nogometnom meču kada je vratar opušten. Može biti junak, ali ne može biti tragičar. Mjesto tragičara ostavljeno je onome igraču koji je promašio penal, a ne vrataru koji ga nije obranio. Askri se nasmije na ovu misao i skoncentrira se sto posto na ono što slijedi.
Padne mu napamet genijalna ideja, da u trenutku udarca pokaže Ali Benmaameru da puca ulijevo, da će ovoga to zbuniti, pa da će zbog te zbunoće zaista i opucati ulijevo i točno to se dogodi, što je iskusni Askri i predvidio, Ali Benmaamer se zaletio, Askri dignuo ruku i pokazao ulijevo, Ali se zbunio i opucao ulijevo, gdje ga je Askri čekao i s lakoćom obranio loptu koju je pritom i jače amortizirao koljenom da mu se ne odbije u gol, pa se onda u hipu okrenuo prema najvatrenijim navijačima koji su se nalazili najbliže njemu, poljubio grb na dresu da sve to skupa ispadne efektnije, jer je jebiga znao on, da je novi junak i heroj Rabata.
Ali publika je bila nijema, sušta suprotnost onoj koja se nalazila u zrakoplovu koji je prije točno 9 godina i 364 dana udario u jednog od Blizanaca. Samo je gledala loptu koja se čudno amortizirala od Askrijevog koljena i otišla u jedino mjesto, gdje na njihovu opću zaprepaštenost, nije smjela. Baš kao onaj zrakoplov na liniji 93 koji je umjesto u San Franciscu završio u Blizancu.
Askri je tako, postao prvi vratar tragičar za vrijeme pucanja jedanaesteraca u cijelokupnoj povijesti nogometa. Mjesto tragičara je sve do te vruće marokanske noći 10. rujna 2010. godine uvijek pripadalo igraču koji je promašio penal, a ne vrataru koji ga nije obranio. Askri je postao prvi. Na ovu se misao marokanski vratar rasplače kao malo dijete. Naravno da cijelu noć nije oka sklopio. Ali i mnogi drugi nisu oka sklopili tu noć. Brže-bolje su stavljali snimku ove utakmice na internet, nevjerojatna sudbina Askrija se tako preko bitova širila na sve svjetske strane i to tolikom brzinom da je već u ranim jutarnjim satima 11. rujna preplavila sve mejlove korisnika širokopojasnog interneta diljem Planete. Ljudi se se smijali, plakali, zamišljali i što sve već ne nad ovim videom koji je u treptaju nesklopljenog oka promijenio svijet.
Što da o „Danu koji je promijenio svijet“ misli običan čovjek? Što se promijenilo u našim životima? Mnogo toga. Muslimani su nas naučili da ono što se u jednom trenutku čini nemoguće da nemogućnije ne može biti, u sljedećem postane stvarnije od stvarnosti. Ne samo u Africi, već i u Americi, Europi, Hrvatskoj. Zbog njih na svim aerodromima ostavljamo vodu da nam je tijekom leta koljeno ne amortizira u se. Iako nikada u povijesti medicina nije zabilježila da je voda u koljeno došla iz bočice Jane kupljene na aerodromu, vratar FAR Rabata Khalid Askri nas je 11. rujna naučio da ono što se u jednom trenutku čini nemoguće da nemogućnije ne može biti, u sljedećem postane stvarnije od stvarnosti.
Zato bi, svake godine taj sudbonosni 11. rujna, trebao biti Dan sjećanja i službe na lik i djelo Khalida Askrija, čovjeka koji nas je puno više naučio o (bez)smislu života nego sve zapadne religije zajedno. On je naš pravi mučenik i heroj.
Khalide, mislimo da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.
Post je objavljen 13.11.2010. u 10:07 sati.