Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/obirtijomilamoja

Marketing

KOŠ (Zagreb, Središće)

Ima nešto u tim tematskim bircevima. Nekako vam bude lijepo kada se kafić u kojemu pijete kavu zove prema nekoj knjizi pa je i uređen tako da sve asocira na tu knjigu i ugođaj (kao što je to bio slučaj s Malim princom u Splitu) ili prema određenom sportu ili prema nekom općenitom pojmu. Nemam pojma je li gazda Koša imao ikakve veze s košarkom, ali čovjek je visok i krupan i moguće je da je negdje nekada igrao nisko krilo, a možda čak i krilnog centra, ako je suditi samo po tjelesnoj građi.

Koš je inače, unatoč imenu, jedna sasvim građanska i uljuđena kavana u kojoj su konobari iznimno pristojni, a uz to su uvijek odjeveni u košulje preko kojih imaju konobarske prsluke (stara škola!), a osim uokvirenih postera po zidovima (John Stockton, Michael Jordan…) i često uključenog televizora na kojemu se prenosi utakmica aktualna u tome trenutku i nema previše veze sa sportom. I ta stvar s televizorom je više, čini mi se, do preferencija konobara i ponekih gostiju, nego zbog nekakvog održavanja imidža.

Kafić je lijep i uredan, uređen je minimalno, ali funkcionalno, na podu je mramor, sve je nekako classy, ali ne odveć pretenciozno, već taman tako da osjećate dobro i zadovoljno i kao gost u punom smislu te riječi. Tome doprinose i iznimno ugodni i uljudni konobari koji će vas zapamtiti nakon par dolazaka i uvijek će vam persirati i donijet će vam novine bez pitanja ako znaju da vam je navika uz kavu čitati novine.

Interijer ima nekih sedam ili osam stolova i tri velika separea od kojih je meni najdraži onaj uz prozor koji je nešto manji od ostalih (idealan za dvoje), ali ako sjedite u njemu leđa okrećete kavani, a gledate vani na ulicu. Dobro je i što je čitava zapadna stjenka kafića zapravo golemi izlog koji je s vanjske strane blago reflektirajući, ne toliko da bi ljudi koji prolaze popravljali frizure u njemu kao u zrcalu, a opet dovoljno da nitko ne narušava vašu intimu ako misli s ulice zavirivati u šalice gostiju. Ponekad na separeima stoji natpis 'rezervirano' i ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje taj natpis zaista ima smisla i gdje ljudi zbilja rezerviraju stolove.

Terasa je isto dobra, velika je i natkrivena poštenim krovom koji pruža puno bolju zaštitu od kiše ili drugih padalina nego obični suncobrani, a uz to predstavlja i puno bolju zaštitu od sunca.

Ono što mene posebno veseli u Košu jest toalet. Ne, nije riječ ni o čemu spektakularnom, ali muški ima i pisoar i kabinu sa školjkom koja se može zaključati pa vam je tako osiguran prijeko potreban mir. Unutra uvijek ima papira, a pored umivaonika spremnik pun tekućeg sapuna i dovoljna količina papira za obrisati ruke. Taj wc me toliko raduje jer je većina vlasnika novozagrebačkih kafića ovom aspektu svog objekta pristupila krajnje površno, više da zadovolje formu, a manje s razmišljanjem što čovjeku na tom mjestu treba (od prostora do rekvizita) i kako mu to osigurati.

Presjek gostiju zapravo je presjek građana Novog Zagreba što znači da tu možete zateći sve i sva, ali ipak se stječe dojam da ovdje radije dolaze oni koji su, barem na prvi pogled, nekako umiveniji, možda kulturniji i obrazovaniji, oni koji pričaju ispod glasa i ne razbijaju čaše iz hobija.

Dobro, iznio sam sve pohvale kojih sam se mogao sjetiti i kada ovako razmišljam nekih pravih pokuda zapravo i nema. Znam da se čini kao da je riječ o sponzoriranom tekstu i kao da su mi obećali besplatnu kavu barem idućih pet godina, ali nije riječ o tome. Trudim se biti objektivan koliko god mogu, to je ljepota moje subjektivnosti.

Daleko od toga da je Koš bez mana, ali njih sigurno nećete uspjeti registrirati u prvih par posjeta niti su toliko važne da bi vam mogle pokvariti boravak ili razbiti iluzije. Ono što mene malo smeta i što je zapravo jedini minus koji ne bi bio čista sitničavost jest stanoviti manjak karaktera.

Pokušat ću to objasniti ovako. Zamislite gimnazijalca koji ima prosjek ocjena 4, 6. Odličan je u većini predmeta, a u onih par manje važnih ima četvorke. Trojki nema. Dobro uči i inteligentan je. Igra košarku (sic!) za razred i sasvim je prosječan igrač. Ne prodaje lopte i ne šutira nerezonski, ali ne pridonosi previše ekipi, zabije svega dva-tri koša na utakmici i uglavnom korektno čuva svojeg čovjeka u obrani. Nema hobije. U slobodno vrijeme igra igrice na računalu ili, ako je baš prilika, izađe s društvom u najbližu pivnicu gdje uglavnom nema tema za razgovor ako one nisu čvrsto vezane uz školu, profesore i razredne kolege. Sviđa mu se neka curica iz trećeg a, ali ne sviđa mu se dovoljno da bi joj prišao ili se raspitivao o njoj. Kada profesori govore o njemu opisuju ga kao finog, pametnog i vrijednog, ali nitko ne priča o njemu više od toga, nitko se ne trudi pronaći još pokoji pridjev, nitko nikada nije pohvalio njegovu sposobnost povezivanja ili poseban trud koji je uložio u referat o vodozemcima ili njegovu nevjerojatnu interpretaciju nekog od Shakespearovih soneta koje se, u nekom trenutku, moralo učiti napamet. On je dakle natprosječni prosjek.

Eto, u svijetu kafića Koš je upravo takav gimnazijalac. U svemu solidan, ponegdje i odličan, a ni u čemu loš. Ipak, nekako mu nedostaje da se malo trgne, da pusti da ga pubertet zanese, da oboji jedan pramen u zeleno, da počne pušiti ili barem šarati po tuđim knjigama, da ponekad bezobrazno ili barem cinično odgovori profesoru ili da barem jedanput nije spreman za odgovaranje i da se zbog toga ne stidi ili ispričava. To se, naravno, nikada neće dogoditi. Niti on u sebi ima poriv za takvim stvarima, niti ima potrebe mijenjati ono što jest. E, to je ključna stvar.

Gimnazijalcu je dobro tako kako je i baš zato i jest takav. Košu je dobro tako kako je i baš zato i jest takav. Dobro je i gostima Koša, dobro je i konobarima, dobro je i vlasniku. Zašto onda bilo što mijenjati?

Molim lijepo, ako su vam od odličnih učenika draži oni na svoju ruku tu vam je blizu autobus i tramvaj pa slobodno pođite u grad, tamo vas čeka mnoštvo takvih mjesta.


Post je objavljen 08.11.2010. u 20:19 sati.