Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/she-who-loves-evil

Marketing

I never dreamed that you would leave me but now you're gone.

Pročitajte barem onaj podebljani dio. Hvala.

Sjetila se ja bloga. I odlučila napisati nešto, mada iskreno, nemam niti volje, niti želje, niti inspiracije i svega ostaloga što ide uz to.
No, ipak, krenimo.

Maloprije sam došla s groblja gdje odem možda dva puta godišnje i iskreno, osječam se užasno.
Ima jedno mjesto... koje pokušavam izbjeći što više mogu, ali danas... to nije bilo moguče. Naravno, ja kao ja, bježim od svih svojih problema i pokušavam se što rijeđe susresti s njima, ali danas sam odlučila ipak otići tamo i suočiti se sa stvarnošću.
Jednostavno se ne mogu pomiriti s time da ga nema. Ne mogu se pomiriti s tom činjenicom da je on sada negdje drugdje, da ga više nikada neću vidjeti. Znam. Trebala bih nastaviti dalje sa životom, trebala bih ići naprijed, ne okretati se, ali ja stojim na jednom mjestu. Stojim tamo gdje je sve završilo. Nemam snage, nemam volje pokrenuti se, nastaviti dalje. Znam da to nije dobro. Znam da me to uništava, malo po malo. I isto tako znam kako to utječe na osobe koje me vole. Ali ne ide. Ne ide mi. Sreča nije na mojoj strani, nikada i nije bila, a imam i dojam da nikada ni neće biti. To je još dodatno sranje kojim se opterečujem i koje mi uništava psihu. A znate šta je najbolje od svega? To što ja to razumijem i znam koliko je to loše, a nikako ne mogu okrenuti drugu stranicu. Želim, zaista, ali ne ide. Nije to tako lako, nije, barem meni. Polako padam sve dublje u tu crnu rupu u kojoj se nalazim i šanse da iz njege izađem su svakim trenom sve manje i manje. Doći će do toga da ta šansa jednog dana neće više ni postojat', a kad to shvatim, biti će prekasno. A onda me ionako neće biti briga jer će nestati sve ono što mi je nešto značilo, sve što sam voljela i sve što je donosilo barem tračak svijetlosti u moj poremečeni život.

Polako tonem. Gubim se. Gubim se u svojim mislima, u osječajima, u snovima... U snovima gdje je on samnom, gdje je on kraj mene i znam da sam sigurna, znam da sam sigurna jer je on tu. I znam da će uvijek biti uz mene. Bez obzira na to što njega više nema, što ga ne mogu vidjeti, čuti, dotaknuti, ja ću znati da je on uvijek samnom.
Mjesto gdje je on nekada bio
Oke, neki bi me sada automatski poslali na odijel za poremećene osobe, na psihijatriju ili nešto, ali i sama znam da neke moje rečenicu nisu ni blizu normale i da zvuče potpuno ludo, ali vjerujte mi, da izgubite jedinu osobu koju ste ikada voljeli gledali biste to na način na koji ja to gledam. I vjerujte, nije mi lako, nimalo. Nije mi lako jer znam da je jedino mjesto gdje mogu biti blizu dečka kojeg volim mjesto gdje je on nekada bio. I jer je to jedino mjesto gdje se ja osječam sigurno. Nisam luda, nisam. Još uvijek ga volim. A prošlo je puno vremena. I još ga volim, a njega nema. Znam da trebam prihvatiti to i da trebam nastaviti dalje, ali takvo nešto se događa samo jednom u životu. Samo jednom možeš tako voljeti i nikada više. Možda se ponekad, ako postoji još imalo sreće, može pojaviti osoba koja će nam vratiti vjeru u ljubav i vratiti onu svijetlost koja je vladala našim životom dok je voljena osoba još bila uz nas. Ali... što ako netko nema te sreće? Što ako netko nikada ne nađe osobu kojoj će pokloniti svu tu ljubav koja je prvobitno bila namjenjena drugoj osobi, osobi koje više nema i koja neće biti u prilici biti na ovom svijetu i voljeti nekoga tko voli njega? Ja sam pronašla tu drugu osobu, i jako sam sretna zbog toga, jako sam zahvalna na tomu, ali, ruku na srce, ne možeš se potpuno predati toj osobi ako u tvome srcu još postoji Njegovo mjesto. Kako da budem sretna kada znam da je on taj koji je mogao biti tu, kraj mene? Sve bi bilo divno i krasno da nemam razloga pisati ovaj post, da sam sada negdje drugdje, s njim... Ali nije tako. I želim, moram to prihvatiti. Ali ne ide. Ne mogu. Ne mogu! Previše je to za mene, zaista.

No, da ja vama to pojasnim. Mislim da je stvarno vrijeme da vam ispričam tu priču jer su neki od vas jako dugo samnom ovdje i bio bi red da podjelim to s vama, da izbacim to iz sebe.

Prije nekih... dvije godine, upoznala sam jednu osobu. Isprva, nije mi se svidio, upravo suprotno, smatrala sam ga jednim običnim razmaženim klincem koji pokušava biti neki rocker, ali zapravo izgleda prilično glupo u onim svojim poderanim trapericama i dugom crnom kosom koja mu pada preko lica. S vremenom sam ga upoznala i shvatila sam da on i nije tako loš kao što sam ja mislila. Moje mišljenje o njemu potpuno se promjenilo i više nije bilo onih naših dobacivanja, „budalo“, „glupačo“, „idiote“, i kako to već zvući kada se svađaju dvoje potajno zaljubljenih klinaca. Počeli smo i provoditi neko vrijeme zajedno, pokušao me učiti svirati gitaru, ali je shvatio koliko je samnom teško. Postali smo jako dobri prijatelji. Moje tadašnje frendice često su mi govorile kako bismo mi bili „savršen“ par, kako smo kjut dok smo zajedno i uglavnom se sve svodilo na to da bi mi one govorile da sam ja slijepa jer ne vidim što on osjeća prema meni. Pokušala sam zanemariti te njihove „gluposti“, mada sam negdje duboko u sebi željela da je sve to istina, jer sam bila stvarno ful zaljubljena u njega, ali nisam to pokazivala, jer mi je inaće bilo jako teško pokazati osječaje. Jednog dana, on je zamolio moju frendicu da se raspita što ja mislim o njemu i da li bi ikada imao šanse kod mene. Ja sam, naravno, frendici sve ispričala, jer nisam ni mogla naslutiti da će on ikada saznati za to. Idući dan mi je rekao da sve zna. Ja kao ja, pokušala sam to zanijekati, ali kada sam shvatila da on osjeća isto prema meni, ipak sam popustila, i tada smo postali nešto više od prijatelja. Mislim da nikada u životu nisam bila sretna kao taj dan. Tada je počeo onaj period držanja za rukice, nalaženje u parku i ostalim mjestima što dalje od naših staraca koji nikako ne bi smjeli znati za to i svakodnevni dugi razgovori mobitelom. On je bio ono što sam oduvijek željela. Dobar, pametan, lijep... onaj dugokosi dečko u starkama koji svira u onom bendu... Inaće mi je izgled predstavljao puno toga, ali kod njega mi izgled nije bio nimalo bitan, mada je bio stvarno privlačan dečko za kojim su trčkarale male curice iz petih razreda. Jednog dana dok smo tako predvečer bili u parku i čekali da se društvo okupi, rekao mi je da mora razgovarati samnom. Nisam to shvatila jako ozbiljno niti sam mislila da se može raditi o nećemu ozbiljnom kao što je to zvučalo. Rekao mi je da odmalena ima velike probleme sa zdravljem i da mu se stanje pogoršava, i da smatra da bih ja to trebala znati. Otkad sam ga upoznala, ja sam znala da on ima problematično zdravlje i da je zbog toga puno vremena provodi u bolnici, da mora biti jako oprezan kako mu se stanje ne bi pogoršalo i da je danonoćno bio na raznim ljekovima koji su mu, doduše, uništavali organe, ali bez njih... ne bi daleko dogurao. No nikada, baš nikada, nisam pomislila da bi to moglo biti baš toliko opasno i da bi zbog toga mogao izgubiti ono najvrijednije, život. Tako je nakon malo manje od godinu dana naše veze završio u bolnici. Tamo je proveo zadnji tjedan života. Tamo je njegova priča završila.
Tih tjedan dana bili su najburniji dani u mom životu. Imala sam nade, i gledala sam to s vedre strane, nadajući se da će nakon nekog vremena opet sjediti pokraj mene na onoj našoj klupici u parku. Ali na toj klupi, više nikada nije sjedio onaj dugokosi dečko prekrasnog osmjeha koji je svojim smijehom uspio nasmijati čak i mene. I ponekad se još uvijek nasmijem kad kad ga se sjetim, ali i zaplačem kad pomislim na to da njega više nema. I ponekad još uvijek odem tamo, sjednem na tu klupu i čekam ga, i znam da neće doći, ali ja ga ipak čekam jer znam da je tamo još uvijek jedan dio njega, i da će taj dio zauvijek biti tamo.


I zato, dragi moji, ja toliko mrzim život. I zato ga smatram toliko nepravednim, toliko oštrim i bolnim i mislim da bi smrt bila najbolje rješenje. I znam, znam da moram poćeti ponovno, krenuti ispočetka, ali isto tako znam da će jednog dana doći kraj, a na kraju, sve će nastaviti tamo gdje je stalo, i ja ću opet biti s njim.

Left alone with no will, walking in footsteps of the fallen.
Blinded by lack of reason, indulging the tales of doom.
...Farewell, may the darkness bind them.
No one will remember the pain when we are...
Lost.


Image and video hosting by TinyPic

Ovaj post je objavljen dan nakon što je napisan.

Nikad ne zaboravljaš osobu koja ti je nešto značila, samo se navikavaš na to da je više nema.

† Queen of the damned. †


Post je objavljen 02.11.2010. u 17:29 sati.