Mirza je bio jedan od onih likova koji su kvartovske legende nekoliko godina, a onda padnu s motora ili nestanu u krugu obitelji koju zasnuju mrvicu prerano. Onako - slučajno. On nije pao s motora. Njemu se, eto dogodilo. Dijete, naravno. Valjda ga roda donijela, jer njegovi kupus u vrtu nisu imali. Ni vrt, kad smo kod toga. Tako je on nestao s kvartovske scene, objesio svoje štemerske rukavice na nevidljivi klin prisilnog odrastanja, pa s mukom radio da prehrani obitelj i pije u tišini. Pio je sve više. Dogodilo se Mirzi još jednom, a zarada obrnuto proporcionalna broju gladnih usta. Nju nije volio. Bio je premlad kad se prvi put dogodilo, a trebalo je biti, kao i uvijek - samo seks. Ipak odlučio je oženiti je i zasnovati ono što sociolozi zovu nuklearna obitelj. Od lat. nukleus - jezgra; jezgra od koje se sastoji društvo. Gomile malih jedinica koje se sastoje od mame, tate, djece + maksimalno djed ili baka. Po sociolozima od tog se sastoji moderno društvo, od gomile nuklearki.
On nije imao za kredit nit' su njegovi imali stan viška. Stari mu je davnih dana otišao po cigarete, odselio izvan zemlje i nije se baš nešto javljao otada. Tako je u njegovom roditeljskom stančiću bilo više mjesta nego u ženinom. Ona je još imala mamu, tatu, brata, sestre i svi oni skupa samo jedan stan. Odluka je bila laka. Poslije male svadbe nagurali su se kod njegove stare na pedesetak kvadrata sedmog kata nebodera. Novo zasnovana nuklearna obitelj s vremenom je sve više i više ličila na alkoholnu obitelj. Ili ipak nuklearnu? Naime kod njih je uvijek izgledalo kao da će netko svaki čas pritisnuti onaj crveni gumb i zagljivit' cijelu familiju k'o Hirošimu. Inače, alkoholna obitelj nije stručan naziv kojim se razbacuju sociolozi, ali to vam izgleda ovako: on bi popio alkohol, a žena, djeca i stara majka bi bili tanke stjenke boce koja ne smije puknuti. No krhke staklene boce lako pucaju, a njegova majka bila je krhka žena, još slabijeg srca. Tako je njoj ni nakon dvije godine puklo srce i ona je napustila ovaj svijet. Možda je žena odlučila da će tako biti više mjesta za njih u tom malenom stanu. Nije ni bitno. Da ne bi ova priča sad ispala tužna, ona vam je bila već stara, preko sedamdeset i ponešto.
Kad je Mirza bio mali, odnosno srednji, i na vrhuncu svoje kvartovske slave, svi klinci koje bi pozdravio bili bi pod njegovom zaštitom. On je najbolje igrao nogomet, mlatio se čak i s murjom i imao najbolje trebe. Kaj ti znaš Mirzu? To je značilo da te nitko neće dirati. Čak i sad kad bi Mirza šetao klince po kvartu njegovi već odrasli štićenici još bi osjetili tu dječju sigurnost. Pozdravio me Mirza! Bilo je tu i odvjetnika i uspješnih menadžerčića, ali svejedno snaga nevidljive zaštite nije slabila. Nije bilo bitno što se šuškalo da cuga, da mu žena u stvari nije pala iz tramvaja kad je slomila nos i što su klinci neobično mirniji od ostale djece. Mirzin pozdrav još uvijek je budio sigurnost. A onda je njegova supruga našla bolji posao, a on je prestao piti. Nakon toga je šetao klince neobično mirniji i malo pogrbljenih ramena. Još je on znao razvući osmjeh i pozdraviti kao nekad, ali kutak usana bi mrvu savio na stranu. Sada je prvi pozdravljao čak i one koje bi nekad izignorirao i ostavio bez zaštite.
Evo ga sad. Još živi u tom stanu sav miran i tih. Ali više ne pije u toj tišini. Sad pričaju po kvartu da mu žena nešto često viče, a ni klinci ga ne slušaju kao nekad, žalio se Mirza. Požalio bi se on tako na dugačko i široko svojim birtijašima dok je pio svoj gusti od marelice. Dečki bi ga potapšali i nešto kao pohvalili što ne cuga i pije sokiće, a onda bi on brzo otišao prije nego što prevlada želja za nečim oštrijim. Ponekad bi na izlazu načuo poneki komentar na praznu čašu s par žutih kapi na dnu i nečija jaja u šaci. On bi na to samo mrvicu pogrbio ramena i pokupio se u sigurnost svoje nuklearne obitelji, igrati se s crvenim gumbom svoje supruge.
Ne znam da li će ta obitelj zagljiviti večeras kad se po običaju vrati sa sokića i poigra s njenim gumbićem. Ona je nedavno dobila promaknuće i zarađivala daleko više od njega. Još uvijek je bila zgođušna i dobro se držala, iako joj je nos skretao malo u lijevo na sredini. Lako bi Mirza mogao ostati sam, ako se zaigra previše. Ali i ona voli da se tako malo pohvataju, poigraju hladnog rata. Samo Mirza sad ne smije pretjerati, a kamoli podići glas ili šaku. Može je tek nekom naoko nespretno sročenom rečenicom bocnuti. Izazvati glasnu prijetnju iz njenog arsenala balističkih projektila grižnje savjesti, krivnje i srama, pa se u tišini povući pred televizor. Tamo bi buljio u neke slike na ekranu i proklinjao dane kada je digao šaku na nju ili odšvrljao do neke stare „ljubavi“. E, da nije to radio, sad bi joj on rekao - mislio je. A onda bi mu misli prekinula kćerkica koja je žicala lovu za van. Skočila bi pred njega u prekratkom minjaku i dekolteu dubljem od Veternice i nevino tražila stotku. Nije joj smio reći što misli o njenom modnom stilu. Mama je rekla da haljinica nije kratka. Probao bi on promucati i promrmljati nešto, ali onda bi ga mala tako pogledala k'o da svog oca nikad voljela nije. Pa bi Mirza radije šutio i dao joj taj subotnji dodatak džeparcu. Bojao se on. Sjećao se dobro što su takve cure radile kad je on žicao džeparce. Vidio je i kako su završile. Jedna je u kuhinji prala suđe i tiho cmizdrila. Nije htio da mu kći tako veselo završi. Htio joj je bolje od života, ali svejedno bi šutke spremio ispražnjen novčanik u džep i vratio se pogrbljen sjediti u naslonjaču. Samo tupo zuriti u ekran i vrtjeti misli u krug. Tako je uostalom sve išlo kod njih - u krug. Nakon pola sata odustao je od televizije i otišao van. Samo na jednu pivu ili po cigarete.
Post je objavljen 01.11.2010. u 22:44 sati.