31.10.1517. je Martin Luther pisao nadbiskupu Meinza i Magdeburga protiv indulgencija (prodavanja oprosta), koje su se prodavale da bi se skupio novac za obnovu bazilike sv. Petra u Rimu. Taj dan se slavi kao dan Reformacije (u predaji, dan kad je Luther zakucao 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu).
Danas sam bila u Luteranskoj crkvi u Dublinu. Inače se liturgija odvija na njemačkom, ali jednom mjesečno (i vjerojatno danas iznimno) se održava na engleskom. Prva stvar koju mi je bilo iznimno vidjet je da je liturgiju, i euharistiju također, vodila žena. Naime, luterani prakticiraju ređenje žena kao sasvim normalnu stvar. Nama nekima je to još uvijek začuđujuće. Ipak, ono što je bilo nekako još čudnije od toga je bilo to da je propovjedao gost. Svake godine za dan Reformacije zovu nekog drugog da propovjeda u toj crkvi. Ove godine je to bio katolički svećenik. Katolički svećenik propovjeda u Luteranskoj crkvi na dan Reformacije – o jedinstvu kršćana. Rekao je cijeli niz iznimnih stvari. Nešto što mi je najviše ostalo je bilo slijedeće: rekao je da mi često gledamo u nazad i razmišljamo o tome kako su ljudi koji su napravili raskol u crkvi bili loši ljudi i koliko su štete napravili, a oni su zapravo bili ljudi koji su bili gorljivi kršćani i nisu htjeli stavljati kompromis na evanđelje. Doduše, bili su ljudi i kao takvi su radili greške. Ali jako puno toga smo naučili o sebi i o drugima na temelju te bolne povijesti. Ono što često mi ne shvaćamo je to da mi danas radimo veću grešku kad ne ispravljamo stvari koje možemo ispraviti. Mi možemo jedino moliti za jedinstvo, ne možemo ga postići – to je dar od Boga. Ono što možemo praktično napraviti je baviti se problemom ne-jedinstva, i zacijeljivat rane koje možemo zacijelit. Jako često smo više opterećeni održavanjem identiteta svoje male grupe i zaboravimo na bitnije stvari, na braću i sestre koje isključujemo radi nekih teoloških razlika. Citirao je jednog od nadbiskupa Canterburya koji je rekao da ćemo postić jedinstvo kad svi budemo zajedno sudjelovali u euharistiji koja je hrana koju Krist daje, ali da to nije nešto što je blizu.
... razmišljala sam o tome šta meni znači Večera Gospodnja (euharistija), mnogo puta u zadnje vrijeme. To je obrok s Kristom. Ona meni predstavlja prihvaćanje od strane Krista, zajedništvo s njim i s njegovom Crkvom (trebalo mi je dugo da uključim Crkvu u taj čin). Ali, koliko god ja mislila da je to nešto jednostavno i ne znam zašto svi prave veliku stvar oko toga, ako nas Isus zove da to činimo u zajedništvu s njim i jedni s drugima - stvarno nije tako jednostavno. Ogroman period vremena bolne razdvojenosti stoji kao prepreka 'jednostavnosti'. Prošlu srijedu sam bila u Anglikanskoj crkvi i sudjelovala sam u euharistiji. Razmišljala sam dal hoću ili ne, i onda, taman prije tog čina je bila pročitana molitva u kojoj je bilo rečeno da su svi pozvani uzet i tim činom svjedočit jedinstvu Kristove crkve. I uzela sam. Danas nisam sudjelovala; barem ne što se tiče fizičkog sudjelovanja. Ne iz nekog posebnog razloga, jednostavno sam ostala sjedit i molit na mjestu.
Još uvijek sam zatečena konceptom katoličkog svećenika koji propovjeda o jedinstvu kršćana u Luteranskoj crkvi, na dan Reformacije. I to ne neku propovjed koja sugerira nečiju dominaciju i nečije otpadništvo, nego propovjed koja potiče na ljubav, prihvaćanje u različitosti radi cilja za koji se Isus molio (Ivan 17) – da budemo jedno.
Post je objavljen 31.10.2010. u 15:43 sati.