Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/rahatlokum

Marketing

kako bi stvari trebale završavati

Velike priče trebale bi završavati tiho.
Zamišljam neke romaneskne krajeve, rastanak na nekom željezničkom ili autobusnom kolodvoru, na aerodromu možda, neki usputni rastanak u kojem si još dijelimo servisne informacije, dogovaramo za neke usputne stvari, a u sljedećem trenutku već će nas odvesti vlak ili autobus ili automobil koji je došao po nas, i posljednja scena tog filma bit će nečiji pogled u daljinu, poluosmijeh, gromka tišina.

Velike priče - velika prijateljstva - imaju svoj rok trajanja. Bilo bi jednostavnije, ali mislim užasno, kada bismo u trenutku kada na nekom životnom pultu podignemo tu bočicu prijateljstva mogli vidjeti i trenutak kada njegova vrijednost ističe, trenutak kada iz nečeg divnog, omamljujućeg, uzbudljivog, uzbuđujućeg i zaljubljujućeg, prelazi u nešto pomalo otrovno, nešto što može naškoditi, zgrčiti se kao kamen u dnu želuca. Bilo bi isto tako divno kada bismo s tom bočicom u trenutku primopredaje dobili neke upute, da ostvarimo čudo, taj perpetuum mobile, to neko stalno i neprestano obnavljanje jedne priče, možda lijepe priče, ali priče koja ima početak, sredinu i kraj.
Svi smo odrasli na pop kulturi, na filmovima s dramatičnim potjerama po kolodvorima i vlakovima i Empire State Building mjestima, svi smo odrasli na romantičnim i srcedrapateljnim pjesmama o srodnim dušama i sudbinama i kismetu i usudu i ukletosti i štojaznamčemusvene i ponekad - baš kad su velike priče u pitanju - zaboravljamo da je velike priče najbolje pustiti da završe bez ijedne jedine riječi. Da zastanu usred rečenice. Da se jednostavno zamrznu u vremenu. Da posljednja uspomena koju imamo od te jedne velike, velike priče ne budu dvije osobe koje urlaju i vrište i nabacuju se uvredama jedna na drugu, nego da bude neka svakodnevna, životna, nježna situacija, da bude "vidimo se na kavi" ili da bude "javi se kad stigneš" ili da bude jednostavno "bok", kao da priča traje, nastavlja se, petlja i dalje u bezbrojne petlje svojstvene živim stvarima, a u stvari petlji nema dalje, nema više uzlova, čvorova, nema više konca koji - o bože kako promašena metafora - plete takve priče. Nema više priče, ovaj put nije uletio neki nepoznati spasitelj i u posljednjem trenu riješio glavnu junakinju - princezu - katastrofe.

Priča je stala, glavni junaci se pomalo posramljeno vraćaju na stranice svojih bajki - ako je moguće, u tišini.

Jer, u velikim pričama mnogo govorimo. Tu su svi ti veliki, grandiozni, golemi osjećaji, plešemo po oblacima i u stanju smo doslovno preokrenuti svijet. U velikim pričama stvaramo golemu količinu buke i nemira, guramo jedni drugima pod nos svoje masnice i ožiljke i svoje plastične operacije i svoje genijalnosti i svoje gluposti i kako priča prestaje biti velika, korak po korak kako otkrivamo da su ožiljci stvarno ožiljci i da masnice bole ako ih dotakneš, a kada nekog boli, tada taj ponekad bude i zao i grub i užasan, i kako se smanjujemo, kao ona Sanja u Onda, ona Sanja koja je mogla sve, ali nije mogla podnijeti laž, laž ju je činila malom, e tako sve te sitne laži, mali i truli kompromisi koje činimo u tim velikim pričama, sve te male i sitne podvale, svaki put kad smo "pregrizli jezik", sve to malo-pomalo smanjuje našu grandioznu bajku i pretvara je u pričicu. Esej, ponekad. Crticu, često.

I onda je prikladno, uistinu je prikladno, cijelu stvar završiti kao da se nikada nije niti dogodila. Poznajemo se, poznavali smo se, dobro, u jednom smo trenutku mislili da smo pronašli srodnu dušu, izgubljeni dio, komadić čarolije, ali to je nekako bilo pogrešno. Ili nije? Govorimo sebi da je bilo pogrešno jer da nije, ne bismo stajali na tom kolodvoru, aerodromu, peronu, ne bismo tražili pogled druge osobe i hvatali ga kako pleše negdje po zraku, taj pogled, a u stvari lažemo. Nije bilo pogrešno, bilo je pravo, ispravno, najpravlje moguće, i sve bilo je muzika, ali negdje smo počeli lagati, pomalo, positno, prešućivati, zaboravljati, zanemarivati i svaka je laž taj mali kristalić vječnosti činila sve manjim i manjim i manjim.


--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Obožavam početke.
Obožavam njihovu nedovršenost, njihovu otvorenost, neotkrivenost, čudesnost.
Obožavam odmjeravati svoju priču, ogledavati je, nadati joj se.
Jer, osim što imaš priliku otkriti drugoga, imaš priliku i ponovno izmisliti sebe, ogledati sebe u tuđim očima, odmjeriti se o novo ogledalo.
Ali zato sam savršeno nesposobna dovesti stvari kraju.

Ili to - ili mi nikada ne prestane biti stalo.

Post je objavljen 27.10.2010. u 22:51 sati.