Velikoj pjesnikinji Vesni Parun.
„Zavjet“
Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisutnost ljubavi ne krasi.
Osamdesetosam ljeta u krošnji,
jedan je usamljen kos pjevao bos,
sasvim iznenada, utihnu jutros,
u dan taj kišovit, pravi jesenji.
Raspjevana u svojoj sirotinji,
ispisala si mnoge bilježnice.
Za te nisu postojale granice,
ta duša, bila je duša putnika;
čemu htjenje, čemu život pjesnika
ako mi srce ne prestigne ptice.
A pisat` i živjet` bez izgovora,
kroz krhko tijelo nesretne žene
mogla je samo ona, što joj vene
napaja snaga pjesničkog vihora.
I dok je bila njena svaka zora
I stih bi uzdah, što taj dan ukrasi.
Dok vazda biva, da dođu ti časi
kad u stihu tvom, živi tvoja duša;
-Nek umrem! Koda moje uho sluša.
-Ako mi oči budu siromasi!
Što je ljubav? Zar puk to bi mog`o znat`;
da se jasno u pjesmama ne zbori,
dok srce u ljubavnom žaru gori;
ti si u pjesmi tako znala zasjat`.
Tko od pjesnika više bi mog`o dat`
od onog što ispija nesanice.
A sada dok se hladi tvoje lice,
u srce spremam poruku ljubavi:
Neka me tuga i strašna smrt smlavi,
ako mi ruke budu udovice.
Sve je čemer i od smrti strašnije
što ljubav ni u početku il kraju
vazda zalud` zli mrtve dozivaju
sve uzalud i od smrti trajnije.
Jedno malo srce, sad je bolnije;
bez suze, rad ` Matoša, jedne vlasi.
Sada nam ostaju naši uzdasi,
tihi grobak i svi tvoji stihovi;
ostaju i oni smrtni putovi,
koje prisutnost ljubavi ne krasi.
U spomen Vesni Parun…PiPi
Post je objavljen 26.10.2010. u 21:35 sati.