Marketing
Ni u raj ne mogu...
Stojim ja neki dan u onoj svojoj kupaoni...brijem se...a ispod jaja sam montirao puhalicu da mi, po zakonu fizike, tjera topli zrak prema gore...dakle direkt na jaja. Pola tog toplog zraka ide od jaja uz kičmu prema vratu...a druga polovica uz pupak, preko prsa...točno po bradi. U lavabou ledena voda jer konjina uvijek zaboravi upaliti bojler...tako da sa puhalicom kompenziram toplinu. Dok mi puhalica grije jajca i gornju polovicu tijela....razmišljam ja o čemu lijepom bi mogao razmišljati...i sjetim se - NUKLEARNI RAT! Pogledam ja oko sebe...reko...zamisli da sad grune kakva atomska gore na Drenovi!? - pa si u glavi zamislim sliku gdje ležim u opustošenoj kupaoni prekriven sa 8 kvadrata keramike i bojlerom na glavi...a spasilačka ekipa gorske službe spašavanja me traži po ruševinama. Da sam pod tom hrpom građevinskog materijala živ, skužio bi kad bi mi pas od spasilačke ekipe počeo lizat jaja. Dok mi liže jaja htio bih ga klepit desnom rukom al džaba kad je ista ostala pod veš mašinom koja me poklopila zajedno sa prvim udarnim valom. Kako je spletom čudnih okolnosti veš mašina ostala uštekana u struju...kud mi pas liže jaja tud bi me još i centrifuga od veš mašine šamarala po glavini. Spasioci bi skužili da pas maše repom i u nečem gušta te bi po tome zaključili da je netko (ja) pod ruševinama. Došli bi do psa kojeg bi jedva odvojili od mojih jaja za koja se već emotivno vezao. Na njihov upit:"IMA LI KOGA POD RUŠEVINAMA???!!!"...ja bi im odgovorio:"IIISSSKKKLJLJLJUUUČČČIIITTTEEE JJJEEEBBBEEENNNUUU VVVV....VVVVVV....VVVVEEEEŠŠŠŠ MMMM...MMMMMAAAŠŠŠIIINNNUUU!!!!" Nakon što bi je isključili i maknuli bagerom onih 20 kubika građevinskog materijala ja bih izašao koliko toliko čitav a oko mene bi ushićeni narod klicao slaveći uspjeh spasilačke ekipe. Sa strane bi stajao onaj pas milo gledajuć u moja jaja a ja bih zamolio vođu spasilaca da ga makne jer me je straaa. Nakon samo 2 minute od mog spašavanja od nekud bi se stvorio Andrija Jarak sa ekipom iz NOVE TV koja se ako niste primjetili uvijek prva pojavi na mjestima katastrofe. Jarak bi u onoj crvenoj jakni NOVE TV prišao do mene i dramatičnim glasom rekao:
Andrija Jarak:"Poštovani gledatelji nalazimo se u samom centru udara atomske bombe a samnom je jedini preživjeli stanovnik kvarta Drenova ovdje u Rijeci...gospodin..." (onda bi mikrofon gurnuo prema meni a ja bih kraj njega stajao sa onim bojlerom na glavi jer mi ga još nisu uspjeli skinuti)
"Nisam ja iz Rijeke...ja sam podstanar...tu...jel..." govorio bi ja dezorijentirano
"Nije bitno gospodine...recite nam kako se osjećate!?"
Razgovor između Andrije i mene bi prekinuo poštar koji bi se pojavio u potpuno podrapanoj odjeći...onako polukrvav...i prišao meni sa kuvertom te drhtavim glasom rekao:"Izvolite gggospodine...."...zatim otišao 11 metara i pao na pod mrtav. Vidjevši kako čovjek pada mrtav Andrija bi sa ekipom odskakutao od mene pokušavši intervjuirati mrtvog poštara a ja bi otvarao kuvertu izvlačeći bijeli papir u čijem gornjem lijevom kutu stoji logo PBZ a na sredini velikim tiskanim slovima stoji OPOMENA PRED OVRHU. U tom trenutku iz smjera pizzerije "Amel" pojavljuju se 2 velike svjetlosne kugle a netko iz mase se dere:"OBADVE...OBADVE SU PALE!!!". Nedugo zatim papir i kuverta koju sam držao u desnoj ruci izgaraju od topline a mene zasipava nova količina građevinskog materijala. Dok padam na tlo krajičkom oka vidim Andriju Jarka kako sa svojom ekipom sjeda u kombi i ide u samo središte udara dviju atomski bombi...vjerovatno dobiti ekskluzivni interviju...samo neznam od koga. Drugim okom vidim onog istog psa kako trči prema meni. Dok padan na tlo, rukama prekrivam jaja i shvaćam da istih nema. Pogledavam lijevo...i vidim da se pas igra sa njima veselo ih bacajući u zrak. Misli mi prekida 6 kubika cigle koje dolaze sa susjednog objekta i prekrivaju me u potpunosti. Ležim pod 30 tona novog građevinskom materijala...bez jaja...i stisnutom, napola izgorenom kuvertom PBZ-a. U samo 15 sekundi nastaje tišina...osjetim kako mi se krv slijeva niz glavu...znam da je došao kraj...umirem...srce sve sporije kuca...kapci postaju teški. Shvaćam da je smrt tu. Kroz glavu mi prolaze neproživljeni trenutci veselja plaćanja zadnje rate kredita...al pomislim...ko ga jebe...ionako umirem. Zadnja slika koju moja rožnica oka prima, biva cigla proizvođača "Porotherm" koja me zapravo i dokusurila. "To je to!"...pomislim i osjetim kako nestajem. Život zamjenjuje smrt. Mrtav sam. Dok moje beživotno tijelo leži pod hrpom građevinskog materijala, osjetim kako izlazim iz svog tijela...prolazim kroz hrpu građevinskog materijala i izlazim na površinu. Na površini vidim sad već 3 psa kako se svađaju koji je prvi ugledao moja jaja. Pažnju sa njih mi odvraća strašna grmljavina sa neba u koje bacam pogled. Odjednom se otvara neki prostor u nebu...izgovaram na glas "Pa jel to onaj tunel do svetog Petra?". Svijetlost iz nebeskog tunela udara ravno u mene a glas sa neba mi govori "Krule, dođi...dooooođi!" Shvaćam da je to glas svetog Petra..."Bože pa ja idem u raj!!!" izgovaram na glas i osjetim gdje me neka sila odvlači ravno prema tom tunelu. Što sam bliže tunelu svijetlost iz njega je sve jača. Uznemiren sam....nikad nisam bio mrtav, pa neznam što se dešava. Sve sam bliže tunelu...skroz sam blizu...odjednom!!!...odjenom vidim iznad tunela, onako kako to iznad svih tunela piše...piše SKLADGRADNJA...."SKLADGRADNJA!?!?!?!?" - pomislim...pa to mi je poznato...sad sam već na 2 metra od tunela...kad ono...preko cijelog tunela razvučene žute trake a na sredini tabla sa natpisom "GRADILIŠTE ZATVORILO MINISTRASTVO GRADITELJSTVA". U panici zazivam svetog Petra "Peerooo...Peroooo...ne mogu proći kroz tuneeeel!!!!!!"...a Pero odgovara "Ko te jebe kad ga farbate po 240 kuna po metru kvadratnome!"...okrene se i ode.
Sad mrtav bauljam po Hrvatskoj i gledam gdje mi psi razvlače jaja.
Post je objavljen 25.10.2010. u 12:53 sati.