Pregled posta

.................................. «Bože, milostiv budi meni grešnome/grešnici!» ..................................

...... ............................................
..................................................................
..................................................................
..................................................................

Luka evanđelist u svojim djelima sustavno govori o molitvi
te pouku o molitvi nalazimo i u današnjoj prispodobi o farizeju i cariniku:

Ohol čovjek ne podnosi uspjeha drugoga. Potajno se raduje kad drugome ne ide, ili kad mu ide slabije. Ljut je kad vidi da nekome ide bolje. To se najčešće očituje na profesionalnom planu, u onom što radimo, zatim na emotivnom, osobito dok smo mlađi pa i na vjerskom, jer se netko, po našem mišljenju, približio Bogu više nego mi. Zašto ljudi toliko tračaju, ogovaraju i kleveću? Jer su oholi! Jer smo oholi! Oholost je najčešći simptom naše grešnosti. Ukoliko se priznaješ grešnikom, znaš da griješiš i to priznaješ, morat ćeš priznati barem neku vrstu oholosti. Oholost je i sotonu koštala prvog mjesta među anđelima (najjednostavnije rečeno), oholost je simbol ovoga svijeta, oholost se skriva pod tisuću naših sitnih ljudskih postupaka i misli.

Ako se ovdje prepoznajemo na dobrom smo putu;
što se više u ovom prepoznajemo više ćemo imati snage i želje reći poput carinika:

.................................................................................... «Bože, milostiv budi meni grešnome/grešnici!»

.......................................................................................................

Isus čak ništa ne kaže o tome da je carinik donio odluku da će se promijeniti, da više neće griješiti. No, u istom tom Lukinom evanđelju nekoliko poglavlja nakon ovog, nalazimo događaj, obraćenja Zakeja, carinika u Jerihonu. Taj obraćeni carinik nakon susreta s Isusom izjavljuje da pola svoga imanja daje siromasima i da vraća četverostruku onima koje je prevario. Tada mu Isus upućuje one tako utješne riječi:

... «Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov!» ...

Ovaj naš carinik iz prispodobe očito još nije obraćen. No i takav, poluobraćen, ipak odlazi kući opravdan
za razliku od «pobožnog», oholog farizeja.
Među pravoslavnim kršćanima, barem u monaškoj tradiciji očuvala se specifična molitva brojanice koju oni nazivaju Isusova molitva. Na ispletenoj brojanici koja obično ima 33 čvora
ponavljaju se upravo ove riječi carinikove:


................

....... «Bože milostiv budi meni grešnomu».

No, ne zaboravimo, nakon priznanja slijedi i obraćenje, mijenjanje. I to ne samo jedno za cijeli život nego svakodnevno, tokom cijelog života. Cilj nam je ona Pavlova rečenica koju smo čuli u drugom čitanju:

«Predragi! Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska.
Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!»

Dakle ne bojmo se našeg «trna u tijelu, anđela sotoninog», pa neka ih je i više od jednog, može se!
....... Put je jednostavan.
....... Zove se istina,
....... poniznost i
....... predanje Bogu.

/p. A. Volenik DI/

...................................................... Molitva srca


.....................................................

Hezihatska molitva koja vodi do takvog mira, u kojem duša može boraviti s Bogom, je molitva srca. Za nas, koji smo više usmjereni na razum, vrlo je važno učiti moliti srcem i iz srca. Pustinjski oci pokazat će nam put. Iako oni nisu stvarali teoriju molitve, njihove konkretne zgode i upute daju nam građu od koje su kasniji pravoslavni pisci izgradili vrlo izrazitu duhovnost. Duhovni pisci s brda Sinaja i Atosa te Starci iz Rusije devetnaestoga stoljeća, ukorijenjeni su u pustinjačkoj tradiciji. Najbolju formulaciju za molitvu srca nalazimo u riječima ruskog mistika Teofana Samotnika:

«Moliti znači spustiti se od razuma u srce i tamo proboraviti pred licem uvijek prisutnog i sveznajućeg Gospodina, koji u tebi stanuje».

To je bila središnja misao hezihazma kroz sva stoljeća. Molitva je stajanje pred Bogom s razumom u srcu, to jest u onoj točki našeg bića gdje nema ni razdjeljenja ni razlike i gdje smo sasvim jedno. Tu stanuje Duh Božji i tu se događa veliki susret. Tu govori srce srcu, jer tu smo pred licem sveznajućeg Boga, koji u nama stanuje.
Ovdje nam mora biti jasno, da riječ srce upotrebljavamo u punom biblijskom značenju. U običnom govoru riječ srce označuje mekoću. Označava sjedište osjećajnog života. Izrazi «puca mi srce» ili «srdačno» pokazuju da srce često promatramo kao mjesto topline, mjesto osjećaja, nasuprot hladnom razumu, odakle ishode naše misli. Ali u judeo-kršćanskoj tradiciji riječ srce označava izvor svih psihičkih, emocionalnih, intelektualnih, voljnih i ćudorednih snaga.

Iz srca izviru neprepoznatljivi impulsi kao i svjesni osjećaji, raspoloženja i želje. I srce ima svoje razloge i središte je opažanja i spoznaja. Konačno, srce je sjedište volje. Stvara planove i donosi dobre zaključke. Tako je srce središnji i sjedinjujući organ našeg osobnog života. Srce nam određuje osobnost i zato ono nije samo mjesto gdje stanuje Bog, nego i mjesto kamo su usmjereni najžešći napadi Sotone. To srce je mjesto molitve. Molitva srca je molitva koja se diže Bogu iz središta osobnosti te stoga zahvaća cijelu našu ljudskost.

Jedan od pustinjskih otaca, Makarije Veliki, rekao je:

«Glavna je zadaća atlete /to jest monaha/ ući u svoje srce».

To ne znači da monah treba pokušati moliti samo osjećajem, ali bi on trebao težiti za tim, da mu molitva preoblikuje cijelo biće. Najdublja je spoznaja pustinjskih otaca, da ulaz u srce znači ulaz u kraljevstvo Božje.
Drugim riječima: put k Bogu vodi kroz srce.

Izak Sirac piše:

«Teži za tim da uđeš u riznicu ... to jest u svoju nutrinu, i tu ćeš okriti nebesku riznicu, jer to je jedna te ista riznica. Ako ti uspije ući, vidjet ćeš obadvije. Ljestve po kojima se uspinje u to kraljevstvo skrivene su u tebi, u tvojoj duši. Budeš li se čuvao grijeha, okrit ćeš prečke tih ljestava po kojima ćeš se uspinjati.»





..... A Ivan Karpatios kaže:

«U molitvi se mora računati na mnoge muke i borbe, da bi se došlo do duhovnog raspoloženja u kojem prestaje svaka rastresenost; to je nebo u srcu, mjesto gdje u nama živi Krist, kako nam tvrdi apostol».

Kroz svoje izreke upućuju nas pustinjski oci na vrlo mistično gledanje molitve. Odvraćaju nas od naših vježbu, koje samo jačaju razum i koje u Bogu gledaju problem s kojim se trebamo sučeliti. Pokazuju nam, da prava molitva prodire do u srž naše duše i ne ostavlja ništa netaknuto. Molitva srca je molitva u kojoj svoj odnos ne možemo ograničiti na zanimljive riječi ili pobožne osjećaje. Takva molitva preobražava – to je njezino svojstvo – cijelo naše biće u Krista i to upravo zato, što nam otvara oči za istinu o nama samima i istinu o Bogu. U svom srcu se prepoznajemo kao grešnici, koje okružuje Božje milosrđe. Iz tog unutarnjeg gledanja vapimo:

«Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku!».

Molitva srca nagoni nas da apsolutno ništa ne skrivamo pred Bogom i da se bez pridržaja prepustimo njegovom milosrđu. Tako je molitva srca molitva istine. Ona razokriva mnoge iluzije o nama samima i o Bogu te nas dovodi do istinskog susreta između grešnika i milosrdnog Boga. Po toj istini dolazimo do mira jednog hezihaste. U onolikoj mjeri u kojoj se ta istina usidri u našem srcu, bit ćemo manje rastreseni svjeskim mislima, a naše će nas srce kao i sve stvorenje, utoliko jasnije i bistrije upravljati prema Gospodinu.
Tako će se u našoj molitvi ostvariti Isusova riječ:

«Blaženi čista srca, oni će Boga gledati» (Mt 5,8).

Napasti i borbe trajat će do kraja našeg života, ali ako smo čista srca, i u nemirnom ćemo životu nalaziti mir. Otuda pitanje, kako se može vježbati molitva srca u iscrpljujućoj dnevnoj zaposlenosti? Osvrnimo se sada na to pitanje vježbe.



.....................................................................................................................





Moliti bez prestanka





Druga je oznaka molitve srca, da je ona neprestana. Pitanje, kako treba ispuniti opomenu svetog Pavla «Molite bez prestanka!», stajalo je u središtu hezihazma već od vremena pustinjaka pa sve do ruskih monaha devetnaestog stoljeća. Zanimanje za to svjedoče mnogi primjeri s oba kraja hezihatske tradicije.
U vrijeme pustinjskih otaca postojala je neka pijetistička sekta, takozvani mesalijanci. Naglašavali su neku pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički posao neprikladnim za monaha. Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.

«Starac ih upita: 'Čime se vi bavite?' Oni odgovoriše: 'Ni prstom se ne dotičemo nikakva posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka.' Na to im starac reče: 'Jedete li vi'' Oni odvrate: 'Dakako da jedemo.' On im kaže: 'I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli mjesto vas?' I opet im reče: 'Zar vi ne spavate?' Oni odgovore: 'Dakako da spavamo.' A starac će na to: 'I dok vi spavate, tko u međuvremenu moli mjesto vas?' Na to nisu znali odgovoriti. On im reče: 'Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju, omekšavam palmine niti i pletem od njih užad. Pri tom govorim: 'Smiluj mi se, Bože, u velikom milosrđu svome i po mnoštvu smilovanja svoga izbriši moje bezakonje.' Tada ih upita: 'Zar to nije molitva?' Oni odgovoriše: 'Dakako da jest.' Tada im on reče: 'Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj koji je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim'».

Taj događaj je praktični odgovor na pitanje:

«Kako mogu moliti bez prestanka, ako sam zauzet drugim poslovima?» Ovaj odgovor uključuje i bližnjega u molitvu. Po mojoj ljubavi drugi postaje sudionikom u mojoj molitvi i ona i na taj način postaje trajna molitva.


................................................................


U devetanestom stoljeću, kad više nije bilo poteškoća s mesalijancima, našao se potpuniji odgovor na to pitanje. Nalazimo ga u poznatoj zgodi o nekom ruskom seljaku, pod naslovom : Istinita kazivanja jednog ruskog hodočasnika. Ona ovako počinju:

«Ja milošću Božjom kršćanin, po svojim djelima veliki grešnik ... »

U dvadesetčetvroj nedjelji poslije Duhova dođoh u crkvu na bogoslužje, da se pomolim; čitalo se iz poslanice Solunjanima, iz petog poglavlja, redak sedamnaesti, koji glasi: Molite bez prestanka! Ta mi se riječ naročito usjekla u dušu i počeo sam razmišljati, kako se može moliti bez prestanka, kad svaki čovjek mora obavljati i druge poslove da bi živio».
Seljak putuje od mjesta do mjesta, od jedne crkve do druge, da čuje propovijedi o molitvi. Kad se sit naslušao i nije shvatio kako treba moliti bez prestanka, prestao je ići na javne propovijedi, nego je odlučio s Božjom pomoći potražiti iskusna i učena čovjeka, koji bi mu mogao protumačiti neprestanu molitvu. Nakon duga traženja stiže seljak do nekog manastira u kojem je živio iskusni starac, monah. Ovomu reče seljak:

«Čuo sam već mnoge propovijedi, ali ni iz jedne nisam naučio, kako bi se moralo moralo moliti bez prestanka: uvijek se govorilo samo o pripravi na molitvu, o plodovima molitve ili slično. A nigdje nisam čuo uputu, kako treba bez prestanka moliti i što takva molitva znači. Često sam čitao Bibliju i u njoj tražio to što sam čuo, ali ni tu nisam stekao željenu spoznaju. Tako sam, evo, sve do sada ostao u neznanju i nemiru ...

Iskažite mi dobrotu časni oče, protumačite mi što to znači – neprestana, unutarnja moliva – i kako se može naučiti.»

Starac pun ljubavi prihvati molbu i pouči seljaka Isus-molitvu. Reče:

«Neprestana nutarnja Isus-molitva je neprekidno zazivanje božanskog Imena Isusa Krista, duhom i srcem, pri čemu si predočimo njegovu stalnu prisutnost i molimo ga milosrđe u svakom poslu, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. To se može izraziti slijedećim riječima: Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni!».

I dok je seljak hodočasteći prolazi Rusijom ponavlja na tisuće puta tu molitvu. Isus-molitvu prihvaća kao svog pravog suputnika. A onda jednog dana osjeti, da molitva sama od sebe počinje prelaziti u srce. Kaže: «Srce mi je kucajući svakim novim otkucajem počelo ponavljati riječi molitve ... Prestao sam je izgovarati ustima i zanosno osluškivao kako je izgovara srce».



...............................................................................................................



Ovdje okrivamo drugi put do neprestane molitve. U nutrini ona sama nastavlja moliti pa i kad s nekim razgovaramo ili se koncentriramo na svoj posao. Molitva je postala djelo Duha Božjega koji me vodi kroz život.
Vidimo, evo, kako po ljubavi prema bližnjemu i po djelovanju Isus-molitve u srcu, može cijeli naš dan postati neprestana molitva. Time nije rečeno da trebamo oponašati monaha Lucija ili ruskog hodočasnika. Ipak bih predložio da i mi u svom apostolatu koji je pretrpan radom, težimo za neprestanom molitvom. Tako ćemo ili jeli ili pili ili što drugo radili sve činiti na slavu Božju /usp. 1 Kor 10,31/. Ljubiti Boga i raditi na njegovu slavu, to ne smije ostati samo pobožna želja na koju tu i tamo mislimo. To mora postati nutarnje, neprestano slavljenje Boga.
/Henry J. M. Nouwen, Put srca/









* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *









.................................................. ..................................................






Post je objavljen 24.10.2010. u 21:05 sati.