Dani relativnog mira su iza mene. Damask nije ni Biblos ni Tripoli ni Homs ni Palmyra ni Krak. Damask je grad s oko 4.5 milijuna stanovnika što ga automatski svrstava u skupinu kaotičnih gradova. Dakle, koliko stanovnika ima u cijeloj Lijepoj našoj, toliko ih ovdje ima samo u jednom gradu. No, u usporedbi s Bejrutom, Damask mi se čini humanijim i smirenijim. Na ulicama postoje semafori, koji rade, vjerovali ili ne, tu su i zebre, a da promet teče kao po traci također se brine i čitava armada sirijskih policajaca. U Damasku čovjek definitivno dobiva potvrdu za onu staru sirijsku - "Na svakih deset stanovnika dolazi osam policajaca!". I očito su ovdje bog i batina jer čim prometni policajac odlučuje zaustaviti promet i podigne ruku, svi istog trena stanu. U Bejrutu to baš i nije slučaj. A i kod nas se uvijek netko još pokuša prošvercati.
Mjesta u Al-Harameinu nema za još jednu noć. Nitko nije otkazao rezervaciju. Iako mi se ne da opet pakirati torbu, druge mi nema. Ostavljam je na recepciji. Kasnije ću vjerovatno opet, kao sinoć, šetuckati po hotelima i tražiti krevet. Sada ne želim gubiti vrijeme. Odlazim u istraživanje Damaska.
Sirijski se glavni grad s Aleppom nateže oko toga koji je od ova dva najstariji konstantno naseljen grad na svijetu. U mnogim knjigama ta je titula odavno pripala Damasku, s obzirom da se grad spominje još u Bibliji. No, Aleppo ne popušta. Nažalost, za Aleppo gore na sjeveru, gotovo na turskoj granici, nisam ovaj put imao vremena da sam prosudim. Damask već s prvim korakom u stari dio grada odiše onom bliskoistočnom aromom. Sve se doima veoma staro. I jest staro. S obzirom da su mnoge vojske prošle kroz ovaj grad, ovdje se mješaju rimski, bizantski, križarski, arapski, turski, francuski i tko zna koji još utjecaji.
Zidine su primjerice sagrađene još prije 2000 godina, a na nekim dijelovima još uvijek je vidljiv poneki rimski kamen. No, danas uglavnom one nose pečat 13. stoljeća. Nekoliko je sačuvanih gradskih vratiju. Na arapskom oni se nazivaju bab, a najpoznatiji je Bab ash-Sharqi koji se datira još u rimsko doba. Upravo u okolici ovih vratiju, kao i u ulici koja kreće od vratiju i presijeca grad u smjeru istok-zapad, nalazi se revitaliziran dio starog grada Damaska. Ovdje su u posljednjih par godina otvoreni brojni barovi i restorani u zapadnjačkom stilu ili također barovi i restorani u starim gospodskim kućama Damaska poput Beit Jabrija ili Al-Kawalija. Dok mi se ovi prvi nimalo ne sviđaju, a nažalost sa sve većim hordama turista ima ih sve više pa se sve češće mogu vidjeti engleski znakovi poput Oxygen, Piano Bar ili After Seven, ovi drugi su pravi mali biseri arhitekture i vrijedi ih posjetiti, ako ništa drugo onda da čovjek uživa u miru kao što je nekada uživala gospoda Damaska.
Veći dio starog grada su souqovi. Ima ih tu s proizvodima od kože, pa oni sa slatkišima, onda oni blješteći sa zlatom... Kažu da u Damasku svatko može pronaći ono što traži. Naravno, uz malo više vremena i volje da se istraže sve one ulice i uličice starog grada jer sve baš i nije posve savršeno organizirano. Ali u tome leži čar Damaska - izgubiti se u ulicama starog grada i bez nekakvog posebnog plana samo šetati i šetati. Tako ja u jednom trenutku ulazim u stambenu četvrt u kojoj nema niti jednog turista, niti jedne suvenirnice, već samo tu i tamo pokoja mala trgovina lokalnih potrepština. I klinci koji naganjaju loptu na povratku iz škole u svojim školskim tamnoplavim hlačama i svijetloplavim košuljama. I odrasli koji igraju šah ili backgamon uz šalicu vrućeg čaja. Negdje kroz neki prozor dolazi do mene miris ručka i cvrčanje nečeg na ulju.
Damask je daleko konzervativniji od svega što sam dosada vidio na ovom putovanju. Libanon je u usporedbi s ovim ekstra liberalna zemlja. No ni Homs nije bio toliko konzervativan koliko je to Damask. Žene bez marame na glavi mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Dakle, skoro sve žene imaju marame, no većina ih koristi u kombinaciji sa zapadnjačkom modom, a marame su i ovdje šarenih boja što je arapski način igranja sa seksipilom u inače dosta zatvorenoj zemlji. Također ima i puno žena oklopnjača - barem ih ja tako zovem. Od glave do pete odjevene su u crno, vidi im se eventualno samo lice, a ima onih i kojima se vide samo oči. I onda dolaze strankinje s različitih strana svijeta - Talijanke, Francuskinje, Španjolke, Engleskinje, Amerikanke (da, ima ovdje i Amera unatoč tome što je Siriju Bush svrstao u skupinu zemalja osovina zla) i sve one ne samo da idu u kratkim hlačicama i majicama kratkih rukava, nego one smjelije čak i u majicama bez rukava. Ovo je totalno nepoštovanje tuđe kulture i tuđih tradicija. Još uvijek me iznenađuje kako ove paket aranžmance nitko ne educira.
Svi muškarci, od prvog do posljednjeg, imaju duge hlače i majice ili košulje s rukavima. I ja pratim modu. U mojoj torbi unatoč vrućini (a ovdje je oko 30 Celzijaca i veoma vlažno s obzirom da se Damask nalazi u kotlini i sa svih je strana okruženim brežuljcima) nemam niti jedne kratke hlače. Osim kupaćih naravno. Ali nisam lud da po Damasku paradiram u kupaćim gaćama. No, i ovdje ima svakakvih stranaca - kratke hlačice, majice bez rukava, japanke... No comment.
Doći u Rim, a ne vidjeti Kolosej je grehota. Doći u Pariz, a ne vidjeti Eiffelca je isto. A Kolosej i Eiffelac za Damask je Umayyad džamija. Ovo je jedno od najsvetijih mjesta islama. Važniji su samo Meka i Medina. U 9. stoljeću prije Krista Aramejci su na ovom mjestu izgradili hram jednom od svojih bogova, Rimljani su kasnije taj hram proširili i pretvorili ga u hram Jupiteru, svom vrhovnom bogu. Bizantinci su hram pretvorili u baziliku i u njoj navodno pohranili glavu svetog Ivana Krstitelja. I dan danas postoji svetište s tom navodnom glavom, ali Lonely Planet dobro kaže - "Ovo je jedno od posljednjih počivališta glave Ivana Krstitelja i osim ako je ovaj svetac imao više glava, u autentičnost ove tvrdnje valja sumnjati."
U 7. stoljeću s dolaskom muslimana bizantska je bazilika pretvorena u džamiju, ali sljedećih 70 godina jedan dio će se još uvijek koristiti kao kršćanska crkva. Danas je ovo samo džamija. No, kakva džamija! Prostrano središnje dvorište oko kojeg se nalaze razne prostorije za molitvu čiji su vanjski zidovi ukrašeni prekrasnim zlatno-zelenim mozaicima floralne i arhitektonske tematike. Tu su i tri pomalo neobična minareta jer izgledaju više kao tornjevi neke kršćanske crkve, nego minareti jedne džamije.
Po dvorištu ljudi sjede i razgovaraju. Ili mirno bez žurbe hodaju uokolo. Klinci trčkaraju. Imam osjećaj kao da sam na nekom mjestu za obiteljsko okupljanje ili obiteljski piknik, a ne u jednoj džamiji.
Večer provodim u restoranu Al-Khawali u starom gradu. Smješten je u staroj gospodskoj kući Damaska izgrađenoj 1368. godine, a nedavno renoviranoj. Spominje se u Lonely Planetu, a također ga preporučuju u posljednjem broju CNN Travellera. Zgrada je još jedan biser arapske arhitekture na dva kata, a jede se u unutarnjem dvorištu. A la Paris konobari su u odijelima i mnogi u rukavicama, pazi se da prazan tanjur predugo ne stoji na stolu. Naručujem krem juhu od gljiva i kukuruza te preporučeni jedy bzeit. Ovo posljednje je janjetina kuhana u umaku od limuna sa začinima koje se onda prelijeva na kuhanu bijelu rižu s indijskim oraščićima. Ne sjećam se kada sam tako dobro jeo posljednji put. Hrana se jednostavno topi u ustima. Uživancija za sva osjetila. A kako sam konobaru pokazao posljednji broj CNN Travellera (kojeg očito ovdje nema u prodaji), ovaj je toliko bio oduševljen da se piše o restoranu, otišao do vlasnika mu to pokazati, a meni na račun kuće vlasnik šalje desert - razno voće i arapski slatkiši. Toliko da sam samo malo probao i više nisam mogao.
Naravno da ovima ostavljam lijep bakšiš.