Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/souloflove

Marketing

SLABA TOČKA BLISKE PROŠLOSTI

Nekada ne mogu rasaznati razlog zbog čega sam tužna. Ne znam da li je to zbog toga što se nekad osjećam jadno, ili zbog toga što ne znam što je gore - osjećati se manje važnom i glumiti da sam snažna, biti hladnokrvan, ili je možda gore pokazivati tu slabu točku.
Jebena slaba točka.

Photobucket

Već mjesecima pokušavam shvatiti neke stvari, tj. da budem preciznija, pokušavam shvatiti sebe. Jesam li ja kriva? Jesam li se stvarno toliko promijenila ili sam tek sada upoznala pravu stranu sebe, ili možda njega?
Slaba točka.
Svaki put se slomijem na jednakom mjestu, svaki put postanem bespomoćna, izgubljena, šokirana od straha i panike koja me ispuni. Histerično počnem lijevati suze jer je to jedini način na koji mogu iskazati sebe. Jer nema izlaza. Sve je krug ili labirint bez cilja ni početka. Svaki put kad pomislim da bi cilj mogao biti jako blizu, nešto se dogodi i BAM!! Nastaje još jedan zid, nastaje još jedna prepreka, a najgore od svega toga - nastaje još jedna pukotina na mom srcu.

Zar je moguće da prošlost toliko utječe? Iako je prošlost toliko prošla da si čak siguran u to da si sve prebolio. Ali ipak, ona je tu. Možda samo u tragovima, ali ona je tu.

Možda je moja slaba točka strah od deja vua.

Ili je možda razlog ona prošlost koja ipak nije toliko stara. Bliža prošlost koju bi trebala zaboraviti, potisnuti, praviti se da ne postoji. Ne mogu to.
Najgore od svega je da je ta prošlost ujedno i sadašnjost. Još se borim, još uvijek pokušavam biti jaka, ali ja to jednostavno nisam.

Ne, NISMO SVI JEDNAKI.

A možda, ali samo možda, ta moja slabost pokaziva neku vrstu moje vlastite snage. Imam snagu trpjeti. Imam snagu nadati se, ponovno i ponovno, da će se nešto promijeniti. A imam snagu ponovno biti razočarana, svaki put. S jedne strane biti razočarana u njega, a s druge strane biti razočarana u samu sebe jer svaki put na neki glupi način povjerujem u njegove riječi i obećanja koja mi daje iako točno znam da se ništa neće promijeniti. Možda se moram pomiriti s time i stalno lutati u jedno te istim ulicama labirinta i stalno počinjati iz početka, stalno se ponovno nadati i vjerojatno stalno se ponovno zapitati jesam li tužna jer sam ja jednostavno takva, ili sam tužna jer se ne želi potruditi da to stvarno budem.

A možda jednostavno više nemam snage lutati.
Da, ne želim više lutati, želim se vratiti tamo gdje sam jednom bila tako sretna.
Nemam više snage...


Post je objavljen 21.10.2010. u 00:30 sati.