Ima već neko vrijeme da nisam pisala blog. Nebih znala s čime točno, s kojim događajem je prestala ta potreba, rekla bih prije da je u pitanju osjećaj. Nije da nisam imala što za reći, nego sam osjetila da moram pričekati dok neke stvari ne sjednu na svoje mjesto.
Nadala sam se da će to pokrenuti neka velika unutarnja promjena koju iščekujem. Ponekad imaš osjećaj da moraš nekamo posebno otići, napraviti određeni broj koraka u određenom smjeru da bi se promijenio. Ali se ustvari radi o unutarnjoj mijeni. Za mene je to vrlo jednostavno, to je pitanje namjere. Radi se o konstruktivnoj ili destruktivnoj namjeri.
Neki vrlo vješti i učinkoviti liječnioci psihijatri kažu da nema koristi od sažvakavanja prošlosti, da treba zaboravit prošlost, napraviti korake u nekom novom smjeru, da jedino tako može doći do promjene. To je točno samo do neke mjere. Ja ne vjerujem u velike promjene i nagle skokove. Ako osoba npr.želi promijeniti način držanja, tada će ići malim koracima; pazit će kako se drži dok sjedi za radnim stolim, dok jede, dok se umiva, a ne samo dok izađe na ulicu ili u posebnim prilikama.
Sve velike promjene najčešće znače i brzi bijeg od prošlosti. Prošlost, loši trenuci se ne mogu baš tako izrezati, i baciti, pa da život onako fino izgleda ko neki happy patchwork ukras od najživljih boja.
Promjene se događaju u fazama, jer je to prirodan slijed. Ako žarko želimo pobjeći od prošlosti, nabaciti 'everlasting smile' i ne htjeti vidjeti što se uistinu zbiva, amputirati sve neželjene dijelove i emocije života, onda si zapravo radimo stupicu. Ako pritisnemo tipku delete na loša iskustva, ne možemo a da s njim ne izbrišemo i posljedice, koje su zapravo i dovele do promjene u nama samima..koje su dovele do svijesti koju imamo danas. Opet, sve da to i učinimo, da i podesimo vlastiti um da zaboravi, toga se ne možemo potpuno riješiti. Imamo duboke uspomene, one odlaze u podsvijest, koja i služi tome da nas podsjeti na zaboravljene lekcije i uvijek nas tjera na učenje, baš ko stroga,ali temeljita učiteljica.
Zato, mislim da je prirodno da postoje faze i trenuci prežvakavanja prošlosti, i da je to redu, normalno. Normalan ciklus duše, kojeg nam stalno nešto izvana ili iznutra prekida i odvlači nam pažnju, odvlači nas tzv. 'prioritetima' .
Uspjeh je kad smo došli do tog stupnja da dopuštamo pustiti u svijest uspomene koje nam se javljaju, da to ne negiramo, i da obavimo posao 'pretumbavanja' uspomene, i da je pažljivo prosijemo, koliko je potrebno, da iz nje izvučemo malo zlata.
Glupo je misliti da mi moramo nekamo bježati, u budućnost, ili da smo se vratili u prošlost ako se prisjetimo nečega. Uspaničarimo se vraćanja u prošlost, a znamo da stojimo ovdje i sada i da samo pregledavamo mali djelić uspomena, kojih ima toliko da ih mi sami ne možemo pojmiti, koliko je to velik broj, koliki je kapacitet naše podsvjesti. Ona u biti bilježi sve- svijest to i nezna, niti je zadatak svijesti da se s time nosi-ona ima zadatak uravnotežiti, 'prosijati' uspomenu i protumačiti to u interesu osobe 'domaćina'(haha, kako to sad zvuči kad sam rekla). Umjesto da se bojimo uspomena, pogotovo onih lošijih, mogli bi samo pustiti da nas unutarnji asocijativni niz vodi, da ne tjeramo um da sam prčka po tome kad mu dođe žuta minuta, već da se uspomenom bavimo samo ako izroni u obliku asocijacije. Naša podsvjest ima uvijek najbolje namjere, i sa njom treba surađivati. Um treba s njom surađivati, sprijateljit se s njome tj.dušom, koliko je god moguće. I učiti od nje.
Um ne može biti zdrav ako sam pokuša doći do odgovora, on će uvijek napraviti sranje i omesti proces razvoja, um je nespretan, slijep, hrani se ostacima života. Duša je ta koja zna kad i zašto, ona podučava um, jer se on sam nebi nikad sjetio da je pita, pogotovo ako je iskompleksiran ili agresivno/destruktivno nastrojen. :))) (Ovo je dobra metafora za muškarce ;))) Znači, dobar i dobronamjeran um će DOPUSTITI duši da diktira tempo, da kaže kad i zašto, a on neće pokušati izvrnuti njene namjere na štetu oboje i naučit će kako valjano slušati i tumačiti je.
Um bez uputa duše je gonjen ko slijepac bez štapa. Bavit će se slijepim ambicijama, i nikad neće osjetiti okus života, ne zato jer ne želi, nego zato jer ne može sam. Um ne može sam doći do odgovora.
Ono što sam htjela reći je da postoji vrijeme kad se na trenutke vratimo na prošlost, (ili čak u budućnost), i da se uz dobru i svjesnu namjeru može izvući ono što je potrebno, može se ispuniti svrha uspomene, i to je pozitivno. Ali je destruktivno kad se osoba samoinicijativno bavi uspomenama kako bi sebe izmučila i ništa korisno iz njih ne izvlači. Tada neće pronaći ona mala zrnca zlata što ih je priroda umetnula unutra..samo dok se prosijava treba biti nježan..
Stavit ću naslov- Let it be.
Post je objavljen 20.10.2010. u 17:30 sati.