Napisat ću nešto. Nešto u nizu svih mojih predthodnih neštova. U kratkom vremenu kojem sam ovdje u Irskoj, na ovom vrlo akademski jakom faksu, naučila sam (više nego što sam to znala prije) da ne treba bit u ekstremu. Treba gledat stvari kolko je moguće objektivno i razlučivat šta, kad i kako reć. Također, znat argumentirat svoj stav na jedan validan, relevantan i ne ekskluzivan način. Isto tako znam da osjećaji često znaju bit izvor argumenata koji su suprotni od sveg gore navedenog. Ipak, s tim rizikom pišem ovo što slijedi.
Svijet nije uniformno mjesto. Svijet nije zato što mi jesmo. Naša kultura nije centar svijeta. Naše vjerovanje nije jedino vjerovanje. Tvrdit suprotno od bilo čeg od ovog što sam navela je bahato, ekskluzivno i fundamentalističko (s onom negativnom konotacijom). Zapad je razvio svojevrsnu „filozofiju centralnosti“ gdje je sve što se u „nezapadnom“ svijetu događa manje važno/podređeno zapadnom svijetu (termin 'zapad' koristim pretežno za europsko/sjevernoameričko područje gdje prevladavaju pretežno bijelci-'kršćani'). Toliko se ukorijenio taj monopol na apsolutnu istinu (čak i kad je navodno nema), da je svaka osoba koja je dio „zapadne kulture“ uzela za pravo da tvrdi da baš ona ima potpuno pravo i apsolutnu istinu. „Kršćanstvo“ je napravilo kroz povijest vjerojatno više štete nego koristi. (ne gledam u nekim makro razinama, nego na razini pojedinačnih osoba). Gledam samo danas kolko ljudi je oštećeno zbog nečeg što je neki kršćanin napravio. A šta se tek događalo kroz povijest. ... sramotno što su ljudi koji su bili čak pomalo ateistični, ko Voltaire, bili više etični i više kršćani i branili prava ljudi i vrijednosti ljudskog života kad je to (prava i vrijednosti) bilo ugroženo od strane kršćanske crkve. Sramota. Kršćani su se klali međusobno da bi dokazali čiji Bog je onaj pravi Bog ljubavi. I nije ništa drukčije danas. Sve naše denominacije, sva naša glupa tradicija, svi naši glupi običaji, svetkovine i sve ostale gluposti koje tako vatreno i predano držimo su čista, beskorisna, odvratna glupost ako u njihovom temelju ne stoji ljubav. Svaka naša osuda i isključenje nekog drugog na temelju onoga što on je, u što vjeruje, automatski pljuje i bljuje po svim našim ritualima, običajima, vjerovanjima i tom slično. Ne znam, dal je rečenica „tko nema grijeha, nek prvi baci kamen“ stvarno dvosmislena? Dal je to neka alegorija koja ne znači zapravo to nego znači, kršćani smiju sudit sve jer su oni superiorni svima i mogu bacat kamenje na sve i svakoga jer posjeduju vrhunsku istinu? Dvoličnost, licemjerje, pokvarenost, bolesno do srži očito. Centar kršćanske poruke, centar Kristove poruke je ljubav. Ne ljubav koja pozna svoje granice i staje tamo gdje sretne drukčije, nego ona ljubav koja prihvaća, koja ne osuđuje, koja ne tjera svoje, ne nameće svoje, ne glumi autoritet i ne zahtjeva monopol ni na šta. Nema dvosmislenosti! Ili voliš ili ne! Ili si Kristov ili nisi! Ljubav nema granice! I ne staje tamo gdje naši principi i naš odgoj postavljaju svoje granice. I gdje naš ponos i naša bahatost zahtjevaju podređenje našoj vlastitoj istini – bolje rečeno vlastitoj percepciji nečega. Svi smo grešni, i nitko ne dostiže Božji standard. Ono što nas čini pravednima nije naša etička superiornost nad „grešnicima i svijetom“ , nego naša vjera u Krista. I to ne znači da smo bezgriješni i da imamo pravo sudit bilo kome drugom, to znači da smo svjesni da smo grešni i da nemamo pravo nikom predbacivat ništa jer ni sami nismo dovoljno dobri, nego smo DOBILI milost od nekoga! To nas ne postavlja ni na kakav tron, to nas treba bacit na koljena! I na isti način na koji smo mi dobili tu milost, tako ju i pokazujemo dalje. I to ne na način da mi „dajemo milost jer smo tako dobri i uzvišeni“, nego da drugima, koji su odbačeni, osuđeni, prezreni od strane društva i nekih „moralnih i etičkih normi“ pokazujemo na sebi taj znak milosti koji smo dobili od Krista i da ih ljubimo onom, neograničenom, nepretencioznom, nesebičnom ljubavlju koju smo i mi sami dobili. ... kako se još uvijek usuđujemo reć nekom drugom da nije dovoljno dobar za nas? Ili da je gori od nas zbog bilo čega? ... grijeh nema ljestvicu težine. Grijeh je odmak od Boga. Svaki odmak od Boga je jednako opasan. Osuda drugog je jednako tako opak grijeh koliko bilo šta drugo zbog čega osuđujemo nekog drugog i isključujemo ga iz svoje ljubavi.
Mi nismo pozvani na toleranciju. Pozvani smo na ljubav. Ajd da se prestanemo ponašat superiorno na temelju neke tradicije, s kojojm se zapravo vrlo često ne možemo ni hvalit kolko je nekršćanska i odvratna.
Post je objavljen 19.10.2010. u 17:26 sati.