Za promjenu, jutros me taksist iz prve dovozi na pravi kolodvor. I ponovno je pritom uključen taksimetar. A ja službeno Homs prozivam gradom Marsovaca!
I opet nas je desetak natisnuto u kombi za patuljaste kuniće koji schumacherovski svladava uspone i padove kroz brijegove koji središnji dio Sirije dijeli od sredozemne obale. Upravo na tom neravnom terenu smjestio se jedan od svjetskih najljepših dvoraca, dijamant među dvorcima, sirijski Koh-i-Noor – Krak des Chevaliers. Ili po arapski – Qala'at al-Hosn.
Prvi je dvorac izgradio emir Homsa u prvoj polovici 11. stoljeća, a krajem istog stoljeća došli su križari i nakratko osvojili dvorac. Početkom 12. stoljeća križari su već dobrano utvrđeni u Jeruzalemu i počinju polako širiti svoj utjecaj na širu regiju. Sredinom 12. stoljeća križari Kraku daju današnji izgled i, za razliku od svih ostalih križarskih dvoraca koje sam posjećivao na ovom putovanju, Krak je daleko najočuvaniji. Godine 1271. mamlučki sultan Beybars opkolio je Krak kao posljednjo križarsko uporište na Bliskom istoku. U dvorcu je ostalo oko 200 križara i, iako su se mogli održati puno duže, nakon samo mjesec dana opsade križari su Beybarsu predali dvorac uz uvjet da im ovaj dopusti siguran povratak u Europu. Odlaskom križara prema luci Tartus i dalje u Europu završena je križarska epizoda na Bliskom istoku.
Krak des Chevaliers ili Qala'at al-Hosn iz daljine, svojim strateškim položajem na vrhu brda, dominira panoramom. No, kada me vozač na moje iznenađenje izbacuje točno pred ulazom u dvorac, a ne očekivanih par kilometara niže, negdje u podnožju brda, prvo što mi upada u oči nije dvorac, već turistički autobus do turističkih autobusa načičkanih tik pred ulazom. Prošlo je tek deset sati, a dvorac je prepun škljocajućih fotoaparata. Španjolaca nasreću još uvijek nema. Strah me i pomisliti što će biti sat-dva kasnije kada se dogegaju svi oni paket aranžmanci koji su iz Alepa, Damaska ili nekog drugog mjesta krenuli u Krak nakon doručka u nekom luksuznom zvjezdičastom hotelu.
Pokušavam što bolje iskoristiti vrijeme prije nego li dođe još više turista i, iako je Krak zapravo najimpresivniji izvana, posebice kada ga se gleda malo iz daljine, hodam najprije vanjskim zidom, a nešto kasnije prebacujem se i na unutrašnju utvrdu. Iako je potrebno uposliti puno mašte da kamenje “oživi”, a ruku na srce, od svakodnevnog maštanja već me boli glava, ugodan je odmor za glavu tzv. loggia koja je otvorena prozorima s pet gotičkih lukova. U jednostavnoj konstrukciji jednog dvorca, i uz to još i bliskoistočnog dvorca, kojemu je glavna svrha što bolja obrana, ova se arhitektonska dekoracija doima kao fatamorgana. Dio Europe na Bliskom istoku. Moram se dobro približiti gotičkim lukovima ne bih li se stvarno uvjerio da postoje i da nisu plod moje prebujne mašte, a ja zreo za psihijatrijsku ustanovu Vrapče.
Iako sam pred koji dan u Tripoliju mislio da je to vjerovatno posljednji put da ću vidjeti Sredozemno more na ovom putovanju, s vrha Krak des Chevaliersa pruža se ipak pogled na more – tamo negdje u daljini, nekih 70 kilometara daleko, nalazi se Tartus. I plavi se Sredozemno more.
U trenutku kada su se na Krak istovremeno sjatili, čini se, svi turisti koji trenutno pohode Siriju i kada na parkingu ispred ulaza u dvorac više nije bilo mjesta od raznoraznih turističkih autobusa, kombija, automobila, kampera, čak i jednog prenamijenjenog kamiona nizozemskih registarskih tablica i tko zna kojih prometala još, vrijeme je da napustim Krak i uputim se na susjedno brdo odakle se pruža na Krak onaj pogled koji se nalazi na većini ovdašnji razglednica. Španjolci, koji su u međuvremenu okupirali i Krak (iako, hvala Alahu, u daleko manjem broju nego jučer Palmyru), još nisu stigli na to susjedno brdo pa mogu koliko toliko u tišini uživati u pogledu.
Pokušavam u obližnjem restoranu nešto prigristi prije povratka u Homs, ali konobari mi klimaju glavom i pokazuju na ulazna vrata. Nema mjesta. Sve je rezervirano za paket aranžmance. Nekoliko metara niz cestu drugi je restoran i pred ovim je čak i parkiran turistički autobus. Svejedno ulazim i jedan od konobara me nevoljko posjeda za stol za kojim već sjedi vozač i vodička onog ranije spomenutog parkiranog autobusa.
“Što ima za jesti? Meso?”, pitam.
“No meat. Chicken.”, odgovara konobar. Mene su uvijek učili da je meso i govedina i svinjetina i janjetina i piletina i zamorčetina i ljudetina, ali nije ovo prvi put da u Siriji u meso ne ubrajaju piletinu.
Uzimam. Drugog nema. A u želucu mi već dobrano kruli. I moja krila su sve veća. Još malo i poletjet ću s obzirom koliko sam piletine pojeo u posljednjih par dana.
Iako mi konobar u jednom trenutku pokazuje da nema žurbe i da mogu jesti polako, par minuta kasnije čini se da se situacija promijenila, a ja sam postao nepoželjan gost u restoranu u kojem, s izuzetkom talijanskog kontingenta turista iz onog busa, baš gostiju i nema. Ali jebe mi se – piletinu sam smazao, krila će mi još malo porasti, a konobaru ne ostavljam ni lipu bakšiša.
Eh, nakon ručka dobar odmor i siesta (to je nešto rijetko pozitivno što oni španjolski konkvistadori prakticiraju). Da, ali u nekom paralelnom svemiru. U dvorac natrag ne mogu jer sam kartu već iskoristio, a sigurno se u prisutnosti toliko turista i ne bih mogao odmoriti, a izvan dvorca je još veća ludnica. I ovdje je povlačenje za rukav, ali više od strane taksista koji te pod svaku cijenu žele odvesti direktno do Homsa.
“Ma što ćeš čekati minibus? Načekat ćeš ga se. Poslijepodne baš i ne ide često.”, govore mi samo da me pridobiju za sebe. Znam da to sigurno nije istina. Gledam sat. Tek je dva, a u vodiču piše da do listopada posljednji minibus iz Kraka prema Homsu ide oko šest. Zimi oko dva i trideset. Kako god da se uzme, minibusa mora biti. Samo kada, to jest pitanje.
“300 funti do Homsa. Ionako se moram tamo vratiti.”, kažem mi jedan od taksista, onako od oka, u ranim tridesetima.
Ja vrtim glavom. Kažem da ću sačekati minibus. Cijena istog trenutka pada na 250. Kako se i nakon toga odmičem laganim hodom, ne prolazi ni pet sekundi, a cijena je već na 150. Razmišljam ne bih li prihvatio ponudu. U igri su samo tri dolara. Jest da kunićnjak dođe samo dolar, ali ovako bih ranije i udobnije došao natrag do Homsa. Taksist kao da primjećuje da sam na rubu da pristanem na ponudu.
“100 funti.”, kaže naposljetku.
“Može.”, osjećam se kao nekakav pederčina koji dere jadne taksiste u trećesvjetskim zemljama. Ali bome su oni oderali tko zna koliko puta i mene. Kaže ona stara – “Sve se vraća, sve se plaća.”
Ukrcavamo još dva putnika, ali meni se živo jebe. Imam suvozačko mjesto samo za sebe. I za dva dolara.
Negdje na periferiji Homsa, suputnici izlaze. Iskorištavam priliku što smo napokon na samo, a baš se u tom trenutku i OPET ukazuje slika velikog vođe, da malo zagrebem na škakljiv teren.
“Ovo je vaš president?”, pitam ga praveći se neuk.
“Da. President of Syria. Bashar.”, odgovara.
“I kakav je? Jel dobar?”, pokušavam izvući nešto iz odjednom nepričljivog taksista.
“Very good. Sirija je jako sigurno zemlja. Na deset ljudi ovdje dođe osam policajaca.”, odgovara i očito nema namjeru nastaviti s ovim tipom koverzacije. Pokušavam izvući nešto kontroverznije iz njega, ali ne ide. Samo sam saznao da Sirija ima puno policajaca. Kao da to i ranije nisam znao. Oni i vojska stoje na svakom uglu. Mislio sam ga pitati za sirijsku tajnu policiju, ali odlučio sam da bolje ne.
U Homsu uzimam stvari iz hostela i odlazim natrag na autobusni kolodvor. Iako sam imao namjeru proći vlakom ovu relaciju između Homsa i Damaska, tek toliko da promijenim prometalo, a i vlakovi su uvijek nekako romantičniji od autobusa, odlučujem se na kraju za bus. Vlakova dnevno ima samo pet koji povezuju Alepo na sjeveru s Damaskom na jugu i pritom prolaze kroz Homs. A sljedeći ide tek za gotovo četiri sata.
Do Damaska je ponovno autocesta. Pejzaž, barem onaj dio koji nisam prespavao, je opet pustinjski. Tek ga razbijaju Basharove ili Hafezove slike koje se nalaze i na nešto neobičnijim mjestima poput prednjeg stakla autobusa. Jedna takva gotovo prekriva čitavo staklo autobusa koji nam dolazi u suprotnom smjeru da se čovjek zapita da li vozač uopće išta vidi ili se samo vozi na slijepo, onako po pamćenju, i daje se u ruke i na milost svemogućem Basharu.
U Damasku se ponavlja epizoda iz Homsa – potraga za hotelom. Iako je cijeli grad prepun hotela, pronaći čisti i to još za male pare je očito nemoguća misija. Svi takvi su popunjeni jer je listopad u Siriji visoka turistička sezona, a turista očito, unatoč zapadnjačkom uvriježenom krivom mišljenju, ovdje ima. Naposljetku u Al-Harameinu, malom hotelčiću nedaleko starog grada koji se spominje i u Lonely Planetu, nalazim smještaj. Naravno, ne po ondje navedenoj cijeni nego nekoliko puta većoj. I samo za jednu noć. Za drugu ću se morati nekako snaći drugdje.
Nakon tko zna koliko dana, napokon se uspijevam dočepati i interneta. Hotel ima wi-fi. Šaljem nekoliko poslovnih mailova jer me posao i u Siriji, unatoč svemu, dostiže. Pokušavam se ulogirati na facebook ne bih li promjenio status i tako jednim klikom obavijestio obitelj i prijatelje gdje sam i da je sve u redu, ali facebook u Siriji ne radi. Stranica je na Basharovoj crnoj listi. Veliki vođa smatra facebook prijetnjom državnom poretku pa je blokiran. Uspijevam preko skypea javiti se nakratko doma, ali ubrzo ostajem bez para. Pokušavam se ulogirati na skype ne bih li nadoplatio račun, ali i stranica skypea je blokirana. Kasnije će se pojaviti još čitav niz blokiranih stranica. Ipak sam u Basharovoj sigurnoj Siriji gdje na svakih deset stanovnika dođe osam policajaca. Raj.
Večeram u restoranu Al-Kamal nekonvencionalni izbor jela. Ovnova jaja. Nikada ih nisam probao, a kažu da su delicija u Siriji. Ima ovdje i janjećeg mozga spravljenog na razne načine i drugih dijelova janjećeg tijela, ali radije ne bih. Za prvi put dosta su ovnova jaja. Spužvasta, okusom malo podsjećaju na jetrica... Mogao bih ih spremiti doma za društvo. Ali vjerovatno se nitko ne bi pojavio na toj večeri...