Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

Gospa Zenobija, došel sam na kavu (Dan 6, 11.10.2010. - Palmyra, Sirija)

Bome zna zahladiti po noći u Homsu. Morao sam usred noći izvući vreću za spavanje iz svoje torbe. Čini se da je padala i kiša. Ni ujutro nije ništa toplije. Oblačno je i sunce je još uvijek negdje daleko iza oblaka.
“Bus za Palmyru?”, kažem taksistu. Ovaj potvrdno klima glavom i pokazuje mi da uđem. I pali taksimetar. Ja sam zbunjen. Taksimetar u Siriji?! Ugodno sam iznenađen.
No, iznenađenje je naglo splasnulo kada me taj isti taksist odveo na krivi kolodvor. Zapravo, mogao bih reći polukrivi jer postoji i iz tog kolodvora bus za Palmyru, ali tek u 11:30. A sada je malo iza 09:00.
Prisiljen sam uzeti drugi taksist na drugi kolodvor koji je na potpuno drugom kraju grada. I ovaj taksist bezpogovorno pali taksimetar. Pobogu, što im je?! Jesu pali s Marsa?!
Na drugi kolodvor nisam ni došao, a već me utrpavaju u bus za Palmyru. Ide istog trena. Bus, suprotno očekivanjima, nije prastar. Sasvim solidan. Bolji od onog ukrajinskog kojim sam se preko deset sati vozio iz Odese u Simferopolj prije tri tjedna. I dupkom je pun.
Palmyra je od Homsa udaljena svega 160 kilometara ili oko dva sata vožnje pa, iako i u Palmyiri ima hotela, većina se odlučuje na jednodnevni izlet iz Homsa. Ili iz Damaska jer je Damask od Palmyre udaljen također malih 220 kilometara. No, bez obzira što u Palmyri postoji čitava paleta hotela, od jeftinih do skupljih, Lonely Planet spominje da je konkurencija velika i da se pribjegava prljavoj igri. Jedan hotel crni drugi hotel, jedan restoran crni drugi i tako unedogled.
Po dolasku u Palmyru teško je ne primjetiti autobus za autobusom paket aranžmanaca. Palmyra je jedan od najturističkijih mjesta u Siriji i samo pred hramom Bela, jedne od najznačajnijih građevina u kompleksu, stoji nekih desetak autobusa. Ostale sam vidio parkirane malo dalje, u prašnjavom gradu koji nosi isto ime kao i ruševine, udaljen koji kilometar od kompleksa. Nekada je ovo bilo malo mjesto u oazi u pustinji Cham, ali otkako su na Siriju navalile horde turista, naselje je izraslo u grad nevjerovatnom brzinom. Restorani, hoteli, suvenirnice... Bez urbanističkog plana... A turizam je i iskvario ovdašnje ljude – nisam ni došao u Palmyru, a već su me okružili svakojaki prodavači svega i svačega, taksisti, motoristi, vodiči... Potezanje za rukav. Eto što radi masivni turizam od ljudi, pa čak i od Sirijaca koji su se dosad pokazali kao iznimno gostoljubivi, pristupačni i nenametljivi.
“Kroatija? Welcome, welcome.”, kaže mi jedan od vodiča pred Belovim hramom. I dodaje: “Mi imamo ovdje mnogo Hrvata!”
“Da?”, u nevjerici mu odgovaram. Vjerovatno je nekad tu i prošla koja grupica hrvatskih paket aranžmanaca. Vidim sam da doma Atlas po enormnoj cijeni organizira nekih tjedan dana u Siriji i Jordanu. Možda je ovaj vodič i vidio baš te Hrvate i sad se uhvatio mene misleći da će me pridobiti na tu shemu.
“INA. Radi ovdje na bušotinama plina. Many Kroatijans in Palmyra.”, nastavlja on. Okej, znao sam da INA ima koncesiju na vađenje plina u Siriji. Ali nisam znao da je to upravo u Palmyri. Pa dobro da smo i mi Hrvati moderni, industrijski kolonizatori.
Iako se Palmyra spominje još u drugom tisućljeću prije Krista, pa kasnije u vrijeme Aleksandra Makedonskog, najveći pečat ostavili su naravno Rimljani. Kako su Rimljani širi granice svojeg carstva tijekom 1. i 2. stoljeća naše ere, tako su u svoju sferu uključili i Palmyru. Car Hadrijan je 129. godine proglasio Palmyru 'slobodnim gradom', što je značilo da je sama mogla odrediti i ubirati poreze, a pod Karakalom 212. godine grad je postao rimskom kolonijom. Time su njegovi stanovnici bili izjednačeni sa stanovnicima Rima što znači da nisu trebali plaćati carske poreze. To je Palmyru toliko obogatilo da su se ogromne količine novce počele trošiti na uljepšavanje i izgradnju grada. Vrhunac grad doseže u vrijeme legendarne kraljice Zenobije u drugoj polovici 3. stoljeća koja je, navodno ubivši svog muža, sama zavladala kao regentica svog malodobnog sina. Rim to nije htio prihvatiti i poslao je vojsku na odmetnutu kraljicu, no ona je Rimljanima nekoliko puta nametnula velike poraze. Iz Sirije je Zenobija proširila svoje kraljevstvo na Palestinu i čak dio Egipta, kovala svoj vlastiti novac i sve se više otvoreno suprostavljala Rimu. Aurelijan je konačno 271./272. godine odlučio stati na kraj Zenobiji. Poslao je veliku vojsku koja je opsjedala Palmyru i naposljetku porazila Zenobiju. Zenobija je potom kao trofej odvedena u Rim, ali zbog svoje iznimne ljepote (kažu da je bila u rangu Kleopatre), ubrzo se izvukla iz zatvora i udala za rimskog senatora te do kraja života zabavljala rimsko visoko društvo. Palmyra je nakon Zenobije pala u zaborav.
Ruševine su zaista nevjerovatno impresivne. A posebno impresivnima ih čini položaj. Osim modernog naselja i oaze s jedne strane, s ostalih su strana ruševine okružene nepreglednom pustinjom Cham. A i iza oaze se nastavlja pustinja. Nije čudo da je grad bio gotovo neosvojiv na ovako sušnom i nepristupačnom terenu. Također je Palmyra bila jedna od stanica Puta svile koji je počinjao na Dalekom istoku, a završavao na Sredozemlju. Upravo čitam putopis Jasena Boke “Na Putu svile: Kako nam je lagao Marko Polo”. Tip je kao malo koji Hrvat odlučio sve odjebati na par mjeseci i proputovati kopnenim putem legendarni Put svile. Čini se da do Palmyre na kraju nije došao, ali i bez nje putopis mi je vrlo ugodno štivo na ovom putovanju.
Belov hram građen je od 1. do 3. stoljeća naše ere, a posvećen je palmirskom vrhovnom božanstvu, ekvivalentu grčkog Zeusa ili rimskog Jupitera. Izvana izgleda poput nekakvog antičkog bunkera, s obzirom da je okružen visokim zidom, ali unutar zidina nalaze se mnogobrojni stupovi, a posebno je impresivna cela s nevjerovatnim reljefima: deva i ljudi koji ju prate na putu kroz pustinju, čovjek s konjem, grožđe, cvijeće...
Malo dalje od Belovog hrama nastavlja se avenija stupova, s prekrasnim korintskim kapitelima. Dužine je oko jedan kilometar i bila je glavna ulica rimske Palmyre. Zatim odlično očuvano kazalište s gotovo potpuno očuvanom scenom koje je “otkopano” tek pred 60 godina.
A onda dolaze španjolski paket aranžmanci. Prije njih primjetio sam Talijane, Engleze, Amere, Nijemce, ali bez obzira na istovremenu prisutnost velikog broja turističkih grupa na lokalitetu, moglo se uživati u ruševinama. Jer su ovi obrazovaniji paket aranžmanci bili svjesni da nisu sami na lokalitetu, da ima drugih i da bi trebali biti tiho. No, ne i Španjolci. Jedan za drugim počinju dolaziti autobusi Španjolaca i kreće takva dreka po Palmyri da mi se diže kosa na glavi.
“Oye Pepe! Mira...”, dovikuje jedan Španjolac drugome na gotovo drugi kraj kolonade.
“Caro, caro. Descuento.”, dreče se Španjolke na uši jadnom prodavaču suvenira tražeći popust od njega za nekakve drangulije.
S obzirom da sam turistički vodič i radim već godinama sa Španjolcima, a trenutno im je Hrvatska veliki hit pa masovno dolaze kod nas, mogu s pedigreom ustvrditi da su Španjolci najnekulturniji i najbezobrazniji narod na kojeg sam ikada naišao. A bome sam se naputovao i naupoznavao zemalja i naroda. I nisam jedini koji tako misli. Pitajte bilo kojeg drugog našeg turističkog zaposlenika. Ne mora biti nužno vodič. Može biti zaposlenik u hotelu, restoranu, nekom kafiću, vozač... Mislim da smo svi jednoglasni: Španjolce treba najprije doma dobro obrazovati prije nego li ih se pusti s lanca...
Odlučujem pobjeći od španjolske dreke. Odlazim pješke kroz pustinju prema manje posjećenim dijelovima Palmyre. Ovdje autobusi s paket aranžmancima ne dolaze. Barem se nadam. Iznad središnjih ruševina Palmyre na jednom od brežuljaka nalazi se čitav niz pogrebnih tornjeva. Doimaju se poput nekakvih žitnica, a bile su to grobnice mauzoleji palmirskih kraljeva i bogataša.
Na vrhu drugog brežuljka nalazi se Qala'at ibn Maan, dvorac izgrađen u 17. stoljeću od strane Fakhredina, libanonskog warlorda koji se borio s Turcima za kontrolu nad sirijskom pustinjom. Izdaleko se dvorac vidi i doima poput čuvara Palmyre. Odlučujem se kroz pustinju pješice popesti uz strme padine brežuljka do dvorca. Sunce prži. Ali povjetarac smanjuje osjećaj vrućine. Promatram pustinju. Turista nema na vidiku. Nedavno sam napokon pogledao legendarni film “Lawrence od Arabije” s Peter O'Tooleom, Alec Guinnessom, Anthony Quinnom i Omar Sharifom u glavnim ulogama. Krajolik je upravo lawrenovski. Svakog trena očekujem da se odnekud pojavi Lawrence od Arabije.
Uspon do dvorca nije lak. Iako se čini da je uvijek negdje tu blizu i da malo nedostaje do vrha, treba mi nekih sat vremena da se po suncu dočepam ulaza.
“Where you sir? Water?”, pita me odrpanac na ulazu.
“Da. Voda.”, ostao sam bez vode negdje na pola puta i sada bi mi dobro došla dobra hladna voda.
Odrpanac je nekud otrčao i vraća se s bocom hladne vode.
“50 funti. I još 50 jer sam ti otišao po vodu.”, pruža mi ruku. Ajde nek mu je. Pokušava mi uvaliti još neke drangulije. Ne, hvala.
“INA. Kako si?”, kaže mi na hrvatskom nakon što sam mu rekao da sam iz Hrvatske. Kaže da ima prijatelja Hrvata koji ga uči hrvatski.
Zvuči nestvarno, ali očito je Hrvatska u Siriji poznata po INI. Najčešće je to nogomet i Šuker. Netko je nekad čuo i vidio na telki Dubrovnik. Ali prvi put je INA promotor Hrvatske.
Malo dalje u dvorcu boca iste vode stoji 20 funti. Odrpanac od malih nogu uči kako izmusti strance. Još jedan dokaz lošeg utjecaja masivnog turizma na lokalno stanovništvo.
S terasa Qala'at ibn Maana pogled na ruševine Palmyre i pustinju koja ih okružuje je još spektakularnija. A skoro sam preskočio Palmyru. Još jednom, neplanirane stvari nakraju ispadnu najljepše. Tako mi se lani u Meksiku dogodilo s Guanajuatom, a u Hondurasu s Copanom. Oboje se isprva nisu trebali dogoditi. I ispali su, kako bi Englezi rekli, highlight tog putovanja. Mislim da je Palmyra 'highlight' ovog putovanja. Ali ima još stvari za vidjeti u Siriji u sljedeća tri dana pa ne treba brzati sa zaključcima...
Put natrag je kroz istu onu pustinju kojom sam došao ujutro. Samo što se sada ne vozim u velikom busu, nego u kombiju u kojeg se uspjelo nagurati 12 ljudi s toliko malo mjesta da me povremeno hvata grč. Da mi je znati tko je radio raspored sjedala u ovom kombiju. Odbijam vjerovati da su ga radili Kinezi jer ni oni, iako su niskog rasta, nisu patuljasti kunići.
Dvotračna, lijepo ispeglana, autocesta sječe pustinju. Posvuda je samo pustinja. Naselja nema, uz iznimku tu i tamo kojeg kućerka i koje kasarne sirijske vojske (s obaveznim slikama ili Bashara ili Hafez al-Assada ili obojice na ulazu). Dominira žuto-smeđa boja pijeska i kamena. U daljini naziru se nekakvi brežuljci i tamo krajolik na suncu poprima lagane ljubičaste nijanse. Ozbiljnog raslinja nema, osim pokojeg grmića, a malo koji prelazi visinu ljudskog gležnja. Tek pred Homsom počinje zelenilo. Nešto borova, dosta maslinika. I sve više i više kako se približavamo gradu.
Za razliku od Libanona koji je prenaseljen, veći dio Sirije je pustinja. Površina Sirije je oko 185,000 km2 (18 puta veća od Libanona), ali ima samo 20 milijuna stanovnika (tek 5 puta više od Libanona).
U Homsu pokušavam pronaći internet cafe. Tražim i tražim, najprije po glavnim ulicama, a onda kao pauk pletem svoju mrežu i po sporednima. Ali ni nakon sat vremena potrage, interneta nema. Toliko o Basharovoj liberalizaciji. S obzirom da Homs nema ništa što bismo mogli nazvati restoranom, uzimam u nekakvom fast foodu kebab, naravno opet od piletine (još malo i dobit ću krila) i odlazim na spavanje.


BUS Homs-Palmyra SYP 100,00
TAXI od autobusnog kolodvora do ruševina u Palmyri SYP 50,00
Ulaznica u Belov hram u Palmyri SYP 150,00
Ulaznica u kazalište u Palmyri SYP 150,00
Ulaznica u Qala'at ibn Maan SYP 75,00
KOMBI Palmyra-Homs SYP 115,00



Post je objavljen 05.10.2010. u 18:22 sati.