Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/trn

Marketing

Duh čiste vode

Proljeće je dotaknulo svaku travku, drvo i cvijet oko mlade Nafi. Ležala je polugola uz rijeku i uživala u uranjenoj, gotovo ljetnoj toplini Sunca. Tihi žamor vode šaputao je opuštajuće riječi i uz pomoć Sunca odmamio je u polusan iz kojeg se nije željela vratiti u javu ili utonuti dublje u nesvjesne snove. "Tako, uuuugodan osjećaj..." sporo i oprezno pomisli Nafi i još nježnije ispruži svoje krhke ruke kroz meku travu. Bojala se da će je neki vanjski zvuk prenuti iz ovog prekrasnog mjesta u koje je slučajno utonula, a u isto vrijeme morala je paziti i da je vlastite misli ne vrate u stvarnost ovozemaljskog. Mislila je tek toliko koliko je dovoljno da promatra taj meki osjećaj i da što duže uživa u tom rijetkom polusnu. Mlade ptice nježno su cvrkutale pazeći da je ne probude. Čitav krajolik stopio se u taj trenutak savršenog zadovoljstva. Trenutak potpune odsutnosti misli koje sadrže riječi. Samo svijest koja je sposobna uživati i pamtiti taj polusan bez slika. Svijest koja ne komentira, ne sudjeluje i s lakoćom promatra lakoću. Imala je sreće i ništa je nije probudilo, ali dugi polusan ugodno ju je izmorio i zamolio je da se lagano prepusti i ipak sklopi svoje unutarnje oči. Spavala je dugo i opušteno puna dva sata. Teška vremena recesije, prohibicije i sloma slobodne ekonomije još uvijek mladog dvadesetog stoljeća zaobišli su njezin um.

Iako je sjedio u podnožju mosta ni dva kilometra od Nafi, Odon nije ni znao za postojanje te prekrasne djevojke, čije gotovo golo tijelo je upravo dobivalo prvu boju. Nije znao ni za osjećaj zadovoljstva koji je ponekad pružao rijetki polusan. On ga nikad nije osjetio. Ne zato što je život bio grub prema njemu, prije zato što je on bio grub prema životu. Danas je preplivao hladnu, široku rijeku deset puta i odlučio se malo odmoriti na maloj izbočini srednjeg stupa mosta koji je spajao sjevernu i južnu obalu. Bistra i uvijek pouzdano mirna rijeka migoljila se zelenom ravnicom, a veliki žuti zidani most sa svojih pet lukova blještao je pod zrakama kasnoposlijepodnevnog Sunca. Odluka da prepliva rijeku još pet puta natjerala ga je da krene odmah, ako želi završiti prije mraka.
Nafi se probudila puna energije i ispunjavao ju je osjećaj mira i jasnoće. Potpuna lakoća misli dopustila joj je da se zadrži na rijeci i uživa do mraka. Bit će lijepo odjahati kući poslije sutona, kada mladi Mjesec obasja mladu, fluorescentnu travu, a tisuće krijesnica ispune ravnicu sitnim svijetlima žute, bijele i narančaste boje. Gotovo je jedva čekala da zađe Sunce i uživa u noćnoj ljepoti ravnice, kada je primjetila neobično vretence koje je letjelo blizu nje. Odlučno i spretno proletilo je nekoliko puta ispred nje. Oprezno ju je okruživalo isputujući njezine namjere. Ona je zavodljivo okretala glavu i pozorno pratila njegov ples oštrih pokreta. Sa svakim preletom vretence se ohrabrivalo i prolazilo sve bliže i bliže. Nakon par minuta ove igre prekrasan purpurno-plavi insekt lebdio je ni metar od nje i čekao poziv. Nafi mu se nasmješila i pružila ruku ponuduvši svoj mladi kažiprst. Nije se nadala da će sletjeti, ali maleno biće vode i zraka bilo joj je na prstu gotovo odmah. "Wow!" pomislila je i pokušala ostati mirna kako bi što duže mogla proučavati novog prijatelja. Ostao je pola minute i odlučio još malo uživati u letu. Kratak život ovog spretnog letača tjerao ga je da u potpunosti iskoristi svaki trenutak. Otišao je do velikog drveta prekrasne krošnje koja se nadvijala nad rijekom, malo se zadržao u lovu na nekog nesretnog komarca i odlučio vratiti do prekrasne prijateljice. Ona mu je ponovno ponudila odmor na prstu, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Kratak odmor prije nego što posjeti Odona.

Kada je insekt stigao do žutog mosta znao je da mu je preostalo još samo par dana letačkog života. Vretenca velik dio života provedu u vodi, sve dok se ne razviju u prekrasnog letača, čiji život ionako kratko traje. Usprkos tome odlučio je posjetiti Odona, koji je upravo završio s plivanjem i uspuhan sjedio na obali. Posljednje zrake Sunca nisu ga mogle potpuno osušiti, ali bile su dovoljne da ga malo ugriju prije odlaska kući. Loveći normalan ritam disanja obrisao se nekim starim ručnikom i navukao suhu odjeću. Ponovno je sjeo i čekao da mu uspori lupanje u prsima. Glasno je pobjednički zavikao „Uah!“ i zatresao glavom poput mladog pastuha. Plivanje mu je zaista godilo i mislio je da se potpuno ispuhao. Pored njega je iz niske, zelene trave virio poveći komad stijene na kojem je do maločas stajala njegova odjeća, a sada ga je otud sa svim svojim očima promatrao insekt prekrasnih boja. Vretence je budno piljilo u Odona koji ga dugo nije primjetio. Insekt je čekao ne pomaknuvši ni najmanji dio svojeg tijela. Napet kao struna, ali slobodan od svakog grča napokon je gledao direktno u Odonove oči. Odon napne sve mišiće na svojem licu, nakosi obrve te oprezno i polako raskelji odvratan smješak preko, inače ne tako ružnog, lica. Kukac ne promjeni ništa. Odon je sjedio oslonjen na ruke, pa je polako podizao dlan ruke koja je bila bliža stijeni. Sljepljene travke, mrvice zemlje i par kamenčića u tišini su otpali s njegovog dlana. Prljavom rukom stegnuo je ručnik bez skretanja pogleda pazeći da ne uznemiri kukca. Sakrivena od insektovog pogleda iza Odonovih leđa skrivala se preuranjena smrt. Iako izmoreni od plivanja opušteni mišići još uvijek su imali dovoljno snage za brzi udarac. Naglo je usporio disanje. Na trenutak je potpuno stao. Zamah i sila kojom je opalio po stijeni razvalili bi je da je u ruci imao macolu umjesto ofucane krpetine. Mokar i glasan udarac odzvonio je niz rijeku i jeka se odbijala između lukova starog mosta. Iz obližnjih grmova izletijelo je malo jato sitnih pjevica uz cvrkut pun protestiranja. Na stijeni je ostala golema mokra mrlja, zamusana zemljom, travom i nekim sluzavim ostacima koje bilo teško razaznati pod slabim svijetlom sakrivenog Sunca i tek uskrsnulog Mjeseca. Odon se ipak nije ispuhao plivanjem.

Iako još nije pao potpuni mrak, a ravnica još nije odlučila predati posljednje zrake Sunca magičnoj svjetlosti punog Mjeseca, Nafi je uranila s planom i uzjahala. Sa širokim osmjehom veselo je odgalopirala uz rijeku prema Istoku. Na putu do ujakovog imanja pozdravile su je krijesnice, točno kako je i očekivala. Nakon tople večere i ukusnih kolača pojedenih u milom društvu ujaka i ujne tonula je u san.

Odon je pokupio svoje stvari i zavalio se na prednjem sjedalu starog Forda T. Farovi su nedovoljno osvjetljavali put dok se auto nespretno pentrao s livade na šljunkom posipanu cestu i teturavo dizao prašinu makadama sve dok nije prešao most i nastavio popločenim putem. Morao je voziti oprezno da ne razbije prošvercane boce viskija koje su lupkala u stražnjem dijelu auta. Nakon par kilometara skrenuo je prema Zapadu gdje se nalazio poveči gradić s popularnim jazz klubom u koji su se slijevali svi mutikaše ovog inače mirnog okruga. Sparkirao je auto pored ulaza i dok je Nafi tonula u san, on je naručivao prvi viski. Bio je stranac za većinu u tom klubu. Šminker iz velikog grada, kojeg su mrzili otkad je otvorio vrata i pojavio se u skupom odijelu s nakošenim šeširom te grofovski zastao zapaliti cigaretu na ulazu. Nakon dvije-tri čaše viskija uključio se u razgovor s neka dva tipa koje je upoznao prije par mjeseci i otad uspješno surađivao u svojim mutnim poslićima. Počastio ih je s nekoliko pića, a do ponoći ga je viski toliko ohrabrio da se unatoč upozorenju dvojice poznanika glasno i vulgarno nabacivao nekoj nesramežljivo obučenoj zaručnici karikature od čovjeka lokalno poznate kao Gazda. Iako nije željela pokloniti previše pažnje pijanoj budaloj, pokušavala mu je nespretno i glupavo uzvratiti jednako finim rječnikom. Sjedila je i kartala za okruglim stolom s nekim lokalnim švercerima duhana i alkohola. Tim vječito nevidljivim i povučenim radnicima još nevidljivije mreže kriminalaca koja se protezala od Kanade do Meksika. Odon nije poštedio ni tu nimalo dobročudnu pratnju mlade dame. Osipao ih je svojim osebujnim rječnikom dok su ga ovi u svojem švercerski pritajenom i tihom stilu napeto, ali bez riječi, ignorirali. Jedina promjena bila je što su sada kartali u potpunoj tišini. Nisu se ni pogledavali kad bi ih Odon častio svojim veličanstveno uvredljivim upadicama. Priprosta djevojka u haljini otvorenih leđa trudila se obraniti čast njezinog društvo sve dok joj medvjedoliki kompanjon nije šapnuo nešto umirujuće u uho. Nakon njegovih riječi okrenula je bijela leđa prema šanku gdje se zasjeo Odon, ispravila se u stolici i zadovoljno se pridružila partiji pokera ignorirajući upadice neznanca. Odon je izgubivši izvor zabave odmahnuo rukom i umoran pogrbljeno nastavio rad na šankerskom pražnjenju jeftine boce viskija. Oko dva sata ujutro pojavio se Gazda i pridružio se malom društvu kartaša uz tihe pozdrave ozbiljnih lica i glasne pozdrave vesele zaručnice. Kartali su još neko vrijeme i napustili klub sat vremena prije Odona.

Rane zrake Sunca probudile su Nafi koja je u mislima već bila na rijeci. Željala je jutarnje kupanje i ponovni susret sa svojim novim prijateljem. Sjajnim insektom o kojem je rođacima tako veselo pričala čitavo vrijeme večere. Ujak se između zalogaja prisjećao kako je njegov djed, Navajo indijanac, znao pričati o vretencima. U njima prebiva Duh čiste vode, simbol promijene, slobode i sreće za sve one koji to traže na svojem putu. Bića koja donose navještaj o dugom periodu sreće i veselja za osobu kojoj slete na ruku. Vesela zbog novog značenja mladog prijateljstva s bićem vode i zraka Nafi je jedva čekala da ga pozdravi. Sjedila je na istom mjestu kao jučer i s djetinjim nemirom čekala prijatelja. Prošlo je par sati i nije ga vidjela. Prigrlila je noge, naslonila glavu na koljena i buljila u neku točku koja se skrivala u dubini rijeke. Isprva je bila tužna zbog gubitka veze s Duhom čiste vode, a nakon kraće kontemplacije osjetila je sram zbog svojeg zahtjeva da opet sretne tog magičnog prijatelja koji ju je podsjetio na njezino indijansko porijeklo. Osjećala je sram nevjernika koji stalno traži potvrdu posebnosti života nakon što već doživi neko čudo. Nasmijala se svojoj pohlepi. Skromnost je bila jedna od mnogih lekcija koje je već trebala naučiti iz predavanja svojih predaka. Ostala je tako sjediti i njihati se na laganom vjetru kad joj gotovo ispred glave proleti vretence. Trgnula se i brzo ga pratila pogledom. Nije bila sigurna da je to onaj isti kukac od jučer. Insekt je letio iznad neke lokve nekoliko metara od Nafi. Morala je okrenuti leđa rijeci da bi ga mogla sa sigurnošću identificirati. Kada ga je jučer promatrala na svom prstu uočila je specifičnu anomaliju na stražnjem dijelu njegovog tijela po kojoj bi ga prepoznala između tisuću vilin konjica iste boje. Sada je krenula proučavati današnjeg posjetitelja. S ove udaljenosti mogla je utvrditi jedino da se radi o insektu iste ili slične boje. Morala se približiti. Nakon dva spora koraka bila je sigurna da se radi o Duhu čiste vode purpurno-plave boje kao i njezin prijatelj. Ali nikako nije mogla ustanoviti da li ima uočenu anomaliju na zadku. Ako se približi uplašit će ga, jer je očito bio razigraniji nego jučer. Loveći neke mušice letio je naglo i u svim smjerovima bez zastajkivanja. Nikako nije želio zastati u letu i dopustiti Nafi da ga prepozna. Poigravao se s njome punih deset minuta. Čim bi se činilo da će zastati u letu Nafi bi raširala zjenice, a u istom djeliću sekunde on bi se katapultirao metar daleko na suprotnu stranu. Dok je ona zaigrano klečala i proučavala kukca rijeka je mirno tekla, bez napora noseći nabreklo tijelo mladog muškarca. Njegovo skupo odjelo bilo je izbušeno na leđima i ostavljalo vrlo bljedunjavo crvenkast trag na sredini rijeke. Raširenih ruku i nogu, lica usmjerenog prema dolje izgledao je kao da istražuje dno bistre i hladne rijeke. Kao da očajan traži sami duh čiste vode. Rijeci je trebalo desetak minuta da odvuče truplo i krvave tragove od jedne okuke i sakrije ih od pogleda mlade Nafi iza druge okuke. Kada je insekt bio siguran da je rijeka obavila svoj prljavi posao prikrivanja tragova, zaustavio se u letu i sasvim mirno lebdio na mjestu sve dok srce mlade Nafi nije zakucalo veselije. To je bio on! Brzi letač kojeg ni najbrži Odonov zamah ne bi preduhitrio. Ovog puta nije bilo potrebe da Duh čiste vode sleti na Nafi koja mu danas nije ni ponudila svoj mladi prst. Dijelom zbog silnog uzbuđenja, a dijelom zbog poštovanja prema rijetkoj prilici da ponovno doživi susret s prijateljem koji je sada bezbrižno odlepršao dalje prema svom posljednjem letu.

Kada je insekt nestao iz dometa njezinog pogleda, naglo i veselo se okrenula prema rijeci. Prekrasna kosa pratila je veseli zamah, pa su na trenutak pramen ili dva prekrili njezino nježno lice. Gledala je među stopala i naslonila se na ruke raširene iza leđa. Ispunila ju je ispunjenost učenja strpljenja i ponovne potvrde čudesnosti života, baš u trenutku kad je shvatila da je potvrda suvišna. Kada je polako podigla glavu ugledala je udubljen šešir kako mirno pluta rijekom. Pomislila je da se vjerojatno radi o šeširu nekog smješnog čovjeka kojem ga je nestašni vjetar otpuhao s glave. Vidjela je i sliku čovjeka kojem vjetar na tren ponudi šešir pa mu ga pred nosom u zadnji čas ponovno otme i i kružnom putanjom podiže gore-dolje, a debeljuškasti čovjek nespretno trči za njim i gledajući gore ne primjeti obalu rijeke ili rub mosta. Nasmiješila se svojoj fantaziji i vratila mislima o daru ili podsjetniku Duha čiste vode. Nije znala da je ovo bio Odonov šešir koji je nosio, onako šeretski nakoso. Nije znala da ga je nosio na glavi kada ga je jutros medvjedoliki tip opalio tupom batinom, koja je udubila šešir konkurentskog smutljivca. Nije znala da je šešir u prtljažnik Gazdinog auta, na izbodeno truplo, ubacila zaručnica. Nije znala da je rijekom otplutalo truplo mrtvog mladića. Iako tako blizu njega, nije znala za Odonovo donedavno postojanje.


Post je objavljen 10.10.2010. u 22:44 sati.