Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/tetaupubertetu

Marketing

Pravila ponašanja i to

Kako sam u zadnjih nekoliko godina, s većim ili manjim prekidima aktivno (ili manje aktivno) tražila posao, dosta često sam odlazila na razgovore za posao i nikad nisam saznala što mi je nedostajalo da primim i onaj konačni telefonski poziv - "Izabrali smo vas". No da... Kao prvo, problem je što nitko od psihologa, komisije i ostalih valjanih članova koji odlučuju o mojoj sudbini nije rekao "Teta, vi niste dobro napravili ovo i ovo, ili Teta, zadovoljni smo onim, ali ne i ovim, pa doviđenja i sretno!" A ne, to je Tajna velike moći,samo se pitam za koga. Testiranja za posao traju danima, čak i tjednima, i to u različita vremena, od osam ujutro do tri popodne. Ne kontinuirano, bar ja nisam imala takav slučaj, nego jedan dan dođeš u tri popodne a nakon dva tjedna zovu te da dođeš u osam nula nula. Nema veze ako si nezaposlen, ali nisu svi koji traže posao nezaposleni. Neki imaju ugovor na određeno i moraju se ranije pobrinuti poslati prijave (zašto molbe?) i potrebne dokumente kako bi si povećali šansu da ih pozovu u osam nula nula u prvi krug testiranja. Moje iskustvo je da prvo kandidati prođu pismena testiranja, rijetko kad razgovor s komisijom ide prvo, a zatim, nakon testiranja jezika, obično engleskog, slijedi i usmena provjera znanja jezika, pa psihološko testiranje, često se provjerava i informatičko znanje a potom jedan ili nekoliko krugova razgovora s ljudima pri vrhu. Moja su testiranja uglavnom prolazila od sasvim ugodnih razgovora sa srdačnim licima do razgovora s totalno kamenim licima obično ženskih, koje su listale ili još gore, nisu, moj životopis i pitale me neka sasvim banalna pitanja. Nakon tri ili četiri minute zahvale se i kažu javit ćemo vam se. Ali jednom se dogodilo nešto zbog čega i pišem ovo, a to je da sam zatvarajući vrata prostorije u kojoj je bio razgovor napravila možda dva, tri koraka prema drugim, glavnim izlaznim vratima, čula lagani smijeh žena koje su me malo prije ispitivale. Imam dobar životopis, ne mislim da je razgovor loše prošao, dapače, ali one su se, vjerujem, smijale meni! Znate, moja prva reakcija je bila zaprepaštenje, a zatim mi je došlo da se vratim i pitam što sam to smiješno rekla (hehe), ali izašla sam razmišljajući jesu li onda te žene i tako užasne kolegice i ljudi općenito. Tako samoljubive, tako umišljene i sebične. Nemam pojma, prestala sam razmišljati o njima nakon nekoliko minuta i pomirila se da me neće zvati telefonom da mi priopće očekivanu rečenicu. I bila sam u pravu.

Post je objavljen 09.10.2010. u 11:44 sati.