Moderan i čist 'da pod možeš polizati' aerodrom prva je slika Bejruta. Nije ni čudo s obzirom da su ga u posljednjih tridesetak godina čak tri puta rušili, a posljednji put to su učinili Izraelci u tzv. ljetnom ratu između Izraela i Libanona 2006. godine. Ostajem na aerodromu do izlaska sunca. Moj Malevov avion sletio je u 03:15 po lokalnom vremenu (što je +1 u odnosu na hrvatsko vrijeme) i nije baš da čekam upoznati Bejrut po mraku. I za to će biti vremena. Ali kasnije.
Oko sedam napuštam aerodrom. Šeram taksi s Andrejom i Željkom, dva Puležana koja sam upoznao u avionu. Prvi put su u arapskom svijetu i nadam se da će se snaći. Taksi nas izlazi 20000 lira za troje, puno jeftinije nego što spominju u Lonely Planetu. Valjda nas neće kidnapirati. Ma čiča izgleda dobroćudno.
Ulaz u grad je netipično arapski. Čist, moderni blokovi, višetračna autocesta... Nakon Kaira i marokanskih gradova, Bejrut mi se trenutno doima kao nekakav arapski grad budućnosti. Ono što nije budućnost, već gorka sadašnjost je promet jer i poput Kaira i poput Casablance i Marakeša i tko zna koliko još drugih arapskih gradova, Bejrut muku muči s prometom. Krkljanac je. Ljudi idu na posao. Uz uvijek nezaobilazno obilno korištenje trube. I naravno ispušnih plinova toliko da čovjek u Bejrutu ne mora ništa drugo snifati.
“Misliš da ćemo doći do centra za koji sat?”, pitam Andreja i Željka, a moje pitanje ne nailazi na odgovor.
Iako imam rezervaciju za hotel u Bejrutu, odlučujem najprije pokušati pronaći nešto jeftinije. Kako Andrej i Željko imaju rezervaciju u Hotelu Talal, jednom od najjeftinijih u gradu, odlučujem im se pokušati prikrpati. Talal je smješten nedaleko tzv. Soliderea, jednog od centara grada. Jer Bejrut nema jedan centar kao što to ima većina gradova, već minimalno dva. No, u Talalu, neuglednoj višekatnici, mjesta nema, osim u spavaonici za 10 dolara, ali mi se u Libanonu, ako ne moram, baš i ne spava u spavaonici. Pozdravljam Andreja i Željka i bacam se u potragu. Prelazim višetračnu cestu kojom jure auti (a koja naravno nema ni zebre ni semafora) do Al-Naziha, obližnjeg penziona. Iako je i on krajnje neugledan, ni ovdje nema mjesta. Čini se da su sva jeftina mjesta zaista popunjena u ovom gradu. Ne preostaje mi ništa drugo, nego uzeti taksi i put Hamre, drugog centra na drugom kraju grada. Hamra je nekakva mješavina shopping i restoran zone i sveučilišne zone. Prolazeći taksijem kroz glavnu ulicu, koja se začudo također zove Rue Hamra, još jednom se čudim koliko je, za arapske pojmove, grad sređen, čist, a pokraj mene se pritom izmjenjuju izlozi trgovina i restorani. Ne propuštam ne primjetiti H&M kojeg nema u Zagrebu, ali ima u Bejrutu.
Hotel Mozart, iako sam pokušao pronaći nešto jeftinije, ipak je moj hotel za sljedećih par noći. U Hamri je, ali ne u glavnoj ulici što mi daje nadu manje buke i mirniji san, a opet nije previše udaljen od glavne ulice sa svim onim trgovinama i restoranima. Cijena smještaja nije mala – 77 dolara po noćenju. Hotel je čist, ali ne bi škodilo malo nabaciti boje i promijeniti namještaj. Malo je precijenjen. Ali u Bejrutu je sve malo precijenjeno, posebice hotelski smještaj. Krevet u spavaonici u najvećoj rupi izaći će 10 do 15 dolara, jednokrevetna soba u najvećoj rupi minimalno 25-30 dolara. Mozart se, imajući na umu ove brojke, i ne doima kao preloš izbor. I ono najvažnije, iako je check-in tek iza 2 popodne, ljubazni recepcionist mi odmah daje ključ i mogu se “useliti” u sobu.
Ne želim gubiti vrijeme na spavanje tako da samo ostavljam torbu, hvatam taksi i nek me vozi do Cole, jednog od “autobusnih kolodvora”.
“How much?”, pitam ga na ulazu u taksi.
“12000 lira.”, kaže mi.
E pa ne može, kažem ja sebi samom, a njemu doviknem: “10000 lira.”
“Ali daleko je Cola!”, on će na to, ali vidjevši da nemam namjeru pomaknuti se ni centimetar, ipak popušta.
Na Coli mi od moje novčanice od 100000 lira daje kusur pola u dolarima pola u lirama. Vjerovatno me misli i tako zajebati. E pa nećeš. Ja kalkulator u ruke i polako računam. Čim je ovaj to vidio, odmah mi u krilo dolijeće još 2000 lira kusura. Ipak mi je namjeravao naplatiti 12000. I 10000 je previše, ali jebiga, tek sam došao u grad, umoran sam, želim što prije “odraditi” Baalbek i vratiti se na spavanje. Tako da mi se ne zajebava previše.
Minibus za Baalbek polako se diže u planine iznad Bejruta i što smo više gore, to je pogled na grad uz Sredozemno more sve ljepši. Nažalost, što se više dižemo iznad Bejruta, tu je i sve više razrušenih, rekao bih, vila i drugih zgradurina. Mnoge na takvoj poziciji s pogledom na grad i more da oduzima dah. Ne mogu dokučiti da li su razrušene tijekom 15-godišnjeg građanskog rata koji je harao Libanonom do 1990. godine ili tijekom posljednje izraelske ofenzive 2006. godine. A kada je Bejrut iščezao iz vidika, grad su zamijenile planine, gotovo ogoljele, a na jutarnjem suncu izmjenjuju se u nijansama žute i crvenkaste boje. Pa koji vinograd jer Libanon također proizvodi i dobra vina. Pa opet gotovo ogoljele planine. I onda iste te planine iznenada se pojavljuju s obje moje strane. Pejzaž je kao da ga je netko naslikao u akvarelu. Nalazim se u dolini Bekaa, koja je do prije nekoliko godina, zbog prisutnosti sirijske vojske (s obzirom da je sirijska granica udaljena tek nekoliko kilometara), bila gotovo posve off-limits za strance.
Dva sata kasnije nalazim se u Baalbeku. Nije teško zaključiti da se nalazim u području u kojem najveći utjecaj ima upravo Hezbolah, nekada paravojna formacija, danas parlamentarna stranka s čak 14 zastupnika u libanonskom parlamentu. Ali nije baš ni da su se istovremeno ostavili oružja. I dan danas svako malo podjebavaju Izrael pa zna tu i tamo koja raketica na Izrael doletiti upravo iz Libanona, iz područja koje kontrolira Hezbolah. Uz cestu koja vodi u Baalbek vidio sam nekoliko velikih postera šijitskih vjerskih vođa, ali zato u Baalbeku nisam ni kročio iz minibusa, a već se na mene sjatili prodavači suvenira. Ja sam stranac, a s obzirom da u Baalbek očito dolazi mnogo turista u paket-aranžmanu koji kupuju sve i svašta, i meni pokušavaju nešto uvaliti. Najprije običan T-shirt žute boje sa zelenim natpisom Hezbolaha. Ovo je prva stvar koju svi prodavači suvenira nude turistima. Ne znam stvarno gdje bih je mogao obući. Izrael? SAD? Hmmm... Kada ne pali žuta majica, onda se nudi druga najtraženija roba - “antiktni novčići”.
“Very old, sir. Very old. Antique...”, jedan će za drugim.
Ako je ovdje pronađeno toliko antiktnih novčića, onda je ovo zasigurno jedan od najbogatijih rimskih lokaliteta.
Baalbek je bio naseljen još u feničko doba, spominje se i za vrijeme Aleksandra Velikog, ali gradnja kompleksa hramova dogodila se tek u rimsko doba. Rimljani su hramove počeli graditi u 1. stoljeću prije Krista i intezivna gradnja trajala je nekih 120 godina, iako je i dalje smanjenim intenzitetom trajala sve do 4. stoljeća naše ere kada je Konstantin Veliki napokon prihvatio kršćanstvo i prekinuo s paganstvom. Tada se hramovi pretvaraju u ranokršćanske bazilike.
Danas je kompleks u ruševinama i, iako sam isprva malo razočaran Jupiterovim hramom, koji je bio najveći i najvažniji u ovom kompleksu, oduševljava me hram Bacchusa, rimskog boga vina. Ovo je jedan od najočuvanijih rimskih hramova na svijetu i jedan od najljepših primjera rimske arhitekture kojeg sam vidio. Završen oko 150. godine naše ere, hram je napravljen od impresivnog kamena koji na podnevnom suncu dobije crvenkastu boju. Ulaz u hram je kroz trideset stepenica, tu su prekrasno isklesane dekoracije... I stupovi: linija od njih osam na fasadi, a 15 s obje strane. Gotovo svi u odličnom stanju. Čitam da je hram Bacchusa veći od atenskog Partenona.
Ono što volim kod ovakvih ruševina jest da se čovjek može svugdje pentrati i istraživati, osjećati se na trenutak kao nekakav Indiana Jones, a da te nitko ne upozorava i dere se za tobom ili, još gore, zviždi onim zviždaljkama kao što imaju sportski treneri. Čim je čujem, dođe mi da se spustim, odem do zviždača i uturim mu ga u usta niz jednjak.
Jedno Almaza libanonsko pivo, iako piše 4.2%, očito je slabije od onih na koje smo navikli, i par nekakvih zalogajčića od piletine i tamijana, te pita od sira, naravno s tamijanom. Ono što je u Španjolskoj tapas, ovdje u Libanonu je mezze, a kod nas bi to bili nekakvi zalogajčići. Iako mi tamijan nije baš prirastao srcu, toliko sam gladan da sam sve pojeo. Cijena baš i nije mala – 15000 lira ili 10 dolara. Očito nije samo Bejrut skuplji od očekivanog.
Vraćam se u Bejrut. Umor me napokon svladao pa spavam cijelim putem.