Sve je tako kako je. To je normalno. A kako drugačije bi i biti moglo. Druga je stvar što si ja mogu misliti, kako bi moglo i drugačije. To uobičajeno radimo kada nastojimo predvidjeti mogućnost događaja, da se pripremimo i postavimo tako, da umanjimo neželjene događaje. To znači da se, na neki način, ttrudimo gledati u budućnost.
To gledanje je vrlo upitno. Naime, mi, osnovom iskustva, predviđamo moguće događaje. Tako smo pretežno u nekom zamišljenom svijetu koji je nastao našim iskustvom. U njemu su moguća iznenađenja uslijed nedostataka iskustva, koje je čisto osobne prirode. Naravno, da u tome postoji veliko područje osobnoga djelovanja, a time i nastaju pogreške.
Nekako kao da više živimo u tome svijetu, nego u onom stvarnom, koji se ne predviđa, nego kao da je neumoljivo takav. Tako se naš život, kao leptirov let, vrti oko stvarnosti. Sve to mi je jasno i vidim to. No, to nije sve, jer taj sustav, kojim predviđam, aktivan je i dalje i traži. Kao da nastojim njime naći onu osnovu kojom ću sve vidjeti. Tako ću znati sebi naći pravo mjesto i to u oba svijeta; u onom stvarnom neumoljivom i ovom u mojem svijetu predviđanja. Na taj način kao da nastojim te svijetove svesti na jedan. To me podsjeća na ono što neki nazivaju sudbinom konačnoga ishoda života, a to je njegov kraj. Tada se stopljuje sa onim jednim. Prozaično.
Većina nastoji održati svijet predviđanja, jer on znači život; barem načinom ljudskog gledanja. I to mi izgleda jasno, ali….
Kada tako vidim ta dva svijeta, ne mogu a da ne vidim da su oba samo jedan svijet. Sve se stapa u onaj jedan neumoljiv, pa i sva ova naša predviđanja i zamišljena mogućnost mijenjanja.
Radeći tako ne možemo a da ne gledamo prošlost istim očima. Kao da se nekada isto moglo desiti i nešto drugo, a ne što se desilo. Da, ali kada vidimo da su i svijetovi zamisli u samo jednom jedinom svijetu, tada stvari izgledaju drugačije. Postoje svijetovni razlozi naših zamisli i predviđanja. Oni nisu vidljivi i nekako su uobičajenom oku sakriveni u našim osobnostima. Kakove god misli bile, u svijetu su stvarnom. S time i sve naše pogreške i kriva viđenja, pa i predviđanja. Tako je sada; tako je bilo, a predviđam da će tako i biti. To mi ukazuje na istinitost onog jedinoga svijeta, one jedine istine, u kojoj je čovjek nastojao predviđati i nekada, a to je bilo takovo u jedinstvu postajanja uvijek. To mi kazuje da su i ta razmišljanja baš takova, pa kao da ne mogu nego misliti baš tako, ali ne vidim uzroke. Jednostavno postoji osjet da jesam, a sve ovo radi na mom vremenskom postojanju. Ovo viđenje je zadivljujuće. Kao da sam otkrio novu dimenziju. Ne, to ne znači da ja ne postojim. Čak što više, baš postojim, i to baš takav. Osjet mene meni je dar svijeta i ujedno dio svojeta trajnoga, zajedno sa svim mojim predviđanjima i mislima.
E, sada ono što vidim još dalje, mada daljina i nije prava riječ za to. Ako je taj svijet takav, kakovo značenje ima to moje viđenje? Kako je i zašto moguće vidjeti da misao moja uopće nije moja, nego misao koja čini cjelovitost svijeta. Na taj način je ona dana svijetom vjećnim, ili bolje prikazano, vanvremenim. Opet zadivljujuće! Pa, tada mogu velikom hvalom zahvaliti Istini po kojoj jesam, jer ona jest ta koja mene čini, pa čak i misao tu. To kao da se, dio u spoznaji mene, vraća Istini po kojoj je. Zadivljujuće!. To mi je također dar Istine. Ona se ne može vraćati samoj sebi, jer ona jest, ali moje lutanje i predviđanje nalazi sebe.
Jesam li time što preskočio? Misliti se opet može svašta. To bi bila sumnja, a život ih je pun. No, ne mora to biti samo sumnja. Može se lagano otkloniti i zaroniti u život. Vidio sam, a sada imam iskustvo više. Živ sam čovjek i moje svjedočanstvo u svijesti mojoj, daje način novoga gledanja na život. Često se vide pogreške loje život čine. Mogu često ukazati na ispravan put, jer prepoznajem želje, koje su samo u svjetu predviđanja. U stvarnom je svijetu samo jedno istinsko i jednostavno. Znam da spoznaja svojih želja i sebe liječi duh, a on je izvorište našega puta. Put je taj koji nas vodi Istini. Njoj možemo u svijesti našoj doći njome u svome gledanju uz moć stalnog kretanja u životu, ili prekidom slijeda predviđanja nejedinstvom duha i tijela. Neki to zovu neočekivana smrt ili neželjena sdmrt. O tome bi se dalo još puno raumišljati i nije to nikakav bauk. To je također životna realnost.
I tako vidim jednost i jedinost, a ujedno i osjećaj razunolikosti i nepredvidljivosti. Ništa nije moje na ovome svijetu, pa čak niti moć ikakova. Izgleda kao da mi je dana. Da, izgleda, nama po mišljenjima i viđenjima. Ustvari to ne može nikome pripadati. Pripadanje je tvorba misli i spada u svijet predviđanja. Ovdje sam jedino voljom Istine čineći je. Duša moja njoj se priklanja kao onaj dio koji ima dvojnost Istine i Mene. Jesam li to Isto? Eto, ja i dalje razmišljam, ali ustvari nadolazi mi osmjeh. E, ludo jedna, pa to je život, život Istinom. Osjećam Hvalu čitavim postojanjem i kao da se stapam sa Istinom, a eto me ovdje živoga, Sve vas volim. Ta mi smo svi jedina Istina i duše naše nas vode na jednost Istine. One su iskreni dio Istine, a tijela nam traže put. Neka nam duše nađu put dobrote u kojoj smo svi zajedno i jedno. I više smo nego braća, ali životom jesmo. Tako duh nije nešto drugo, nešto što će ostati nakon što tijelo ode putem rastoka van funkcija opstojnosti doma životnoga. Sve je i dalje isto. Postoji to nastojanje, ta energija kojom se pretaće čineći život. U toj promjeni smo i mi.
Nekima će možda na taj način život izgledati besmislen. Naravno, da su nam viđenja različita. Ja se često, baš zbog toga, suzdržavam od sudova. Trebao bi vidjeti i na način koji, onaj koji griješi, ima. Svijet nije kakvim ga vidimo.
Ovo sam govorio iz svijeta svoga. Nadam se da ste me vidjeli, tj. shvatili riječ moju. Mislim da je dobro tako zboriti. Učimo se razumijevati.
Sve vas volim i radost neka vas prati u radosti bližnjih, jer oni su vaš svijet, a bližnji može biti i čitav svijet. To o vama ovisi … :)
Post je objavljen 04.10.2010. u 16:05 sati.