Valentina ima jagodice od kojih se grade mostovi.
Njena baka bi možda isprela žitnice da je imala vremena za trantinčice pored bunara.
U svakom slučaju, autentičnost joj se ne može osporiti,
kao ni činjenica da je šminka izmišljena za manje vrsne fizionomije,
kako je u jednom eseju tvrdio Baudelaire.
Valentina je iz mog kvarta i ona uvijek ima dugu kosu kao one Indijanke iz američkih romana,
pa joj stoga moramo namjeniti ime koje nema veze s kosom, ali ima veze s egzotikom skalpa.
Valentina the obraz.. onaj koji se ljubi ljepljivo poput školjki među prstima.
Ne smijete ju kušati bez provjeravanja alarma.
Ona miriše na crvenu krv svojih usana.
Sada je jedna od onih žena o kojima se ispredaju predaje u novini malograđanskog kolapsa vrijednosti,
a zapravo, S Valentinom na kavi nisam čula nijedan trač,
nijednu objedu, ni jedan lapsus malograđanske šetnice s vukovima.
Kako u strahu od istih strahujem od kava u gradu,
jedva da sam se primorala na pothvat šetnice.
I od svega ostala je:
Valentina je muzika koja kroz Cesarčevu prolazi zagrljena s bratom..
Koliko bih puta tako zgrabila Anu da me njene mećave nisu držale metrima razdaljine...
Ona je pionirka. I svira klavir koji je teško razabrati od njenih jagodica.
Kako su Asteci prošvrljali po blatnjavom skutu naših geografskih totema znala bi možda objasniti, prebirući zrnje, njezina baka.
Kako- pitanje je sljedeće pjesme.. jer, zaista o Valentini znam toliko koliko stane pod jednu osnovnoškolsku kišu protiv koje smo se branili osmijehom neusiljenih, rogobusnih krošanja Zibelske uzbrdice..
Post je objavljen 29.09.2010. u 22:15 sati.