Marketing
Okovi posljednjeg dana
Rođeni smo s pretankom kožom. Bačeni na svijet nespremni. Nezaštićeni. Nemoćni.
Priroda je htjela da u svojoj ravnoteži hara našim tijelima obuzdavajući naše težnje da joj se nikada ne pokorimo.
Razarajućom snagom svojih djela stvarala je upozorenja kako bi nas podsjetila da smo tek prolaznici njenim veličanstvenim odajama. Zahtjevala je poštovanje koje su joj rijetki znali iskazati.
Učila nas je slušanju i gledanju prolaznosti jedne vječnosti u kojoj naš trag nestaje i prije formiranja.
Legenda o potonulom kontinentu Atlantidi jedna je od najvećih zagonetki u povijesti čovječanstva. Platon je u svojim djelima "Timej" i "Kritija" detaljno opisao izgled, veličinu i lokaciju drevnog kontinenta.
Prema Platonovim navodima, prije dvanaest tisuća godina, zbio se rat u kome su se sukobili Atlantiđani i njihovi neprijatelji iz Sredozemlja. Atlantida je ubrzo potonula nakon što ju je zadesio niz potresa.
Od tada pa do danas iznikle su mnogobrojne teorije o mjestu gdje se Atlantida nalazila i na koji je način uništena.
Sličnosti između civilizacija koje ne bi smjele biti fizički povezane potiču na razmišljanje kako je prije prvih poznatih civilizacija postojala jedna razvijena civilizacija na temelju koje su se razvile sve ostale civilizacije.
Nebitno doživljavamo li Atlantidu kao mit ili realnost jer ona sasvim sigurno nije jedino upozorenje koje smo primili tijekom postojanja naše vrste.
Potresi, erupcije vulkana, poplave, vjetrovi razarajuće snage znakovi su koje nam priroda daje podsjećajući nas da ogromna prostranstva planete Zemlje tvore zatvoren krug koji nema sposobnost vječitog samoobnavljanja i kako će prostor koji nam je darovan da na njemu živimo svoje živote jednom sasvim sigurno nestati.
Koliko god priroda u svojoj blagosti bila okrutna ona još uvijek nije naš najveći neprijatelj. Pred njome ne moramo strepiti.
Dan kojim će ona zaustaviti postojanje Zemlje nećemo dočekati. Zakazat ćemo u obrani od najvećeg neprijatelja.
Čovjek je taj koji će staviti posljednji estamp na postojanje svoje vrste i svojom okrutnošću uništiti samoga sebe.
Imitativno slijedimo negativnosti kojima smo okruženi. Spuštamo poglede, savijamo kralježnice i pužemo pretvarajući se u vrstu sposobnu jedino za pokoravanja čekajući svoje sljedeće posljednje.
Strahovi od kojih su sazdane utvrde naših svijetova postali su oružje kojima se pojedinci služe kako bi održavali svoju vlast nad nama.
Stavljeni u okove zaboravljamo svoju snagu i prisebnost. Zaboravljamo na razum. Zaboravljamo da svojim nedjelovanjem ostavljamo trag nad životima koji se gase.
Ponekad se više nema što reći. Možda danas nije posljednji dan našeg postojanja ali nitko sa sigurnošću ne može reći da već sutra neće biti.
Svaki je dan dar, a nikako zasluženo pravo. Svaki je život vrijednost, a nikako potrošena sreća.
Post je objavljen 28.09.2010. u 00:02 sati.