Sjahale smo malo kasnije i uzdama konje vezale za drveni okvir pod slamnatim krozom, tamo je bilo i drugih konja.
"Zar se ne bojiš da će ih netko ukrasti?" pitala sam Michelle.
"Ni najmanje." odgovorila je nasmiješeno i uručila par novčića, koje ne znam odakle je izvukla, mladiću koji je stajao naslonjen na stup koji je pridržavao slamnati krov. Maramu je ovaj put svezala oko nadlaktice desne ruke.
"Aha, pa naravno." pomislila sam na glas.
"Dođi, provest ću te kroz grad." rekla je i za ruku me povukla u glasnu gomilu ljudi koji su raspravljali, kladili se, cijenkali se s prodavačima, navijali za prijatelje koji su obarali ruke za stolovima.... Sve mi se ovo činilo kao scena nekog velikog karnevala. Živog i glasnog, što glasnije to bolje. Bilo je tu igara, borbi, plesa, a sve je to išlo ruku pod ruku s raznim prodavaonicama svime što čovjek može poželjeti. Michelle bi svako malo zastala da mi pokaže koje se aktivnosti odvijaju u kojem dijelu.
"Jako je veselo ovdje." komentirala sam glasno, treba ipak i nadglasati tu gomilu.
"Znam. Ajmo nešto popiti!" predložila je, više odlučila samostalno doduše, te me povela pod zidine gdje su bile naslagane krčme i zalogajnice. Ušle smo u krčmu iznad čijih je vrata bio neki natpis meni nečitljiv, a još manje razumljiv: slova se nisu mogla razabrati, sve je bilo jedno veliko more krivulja.
"Ni ja ne znam što piše, nisam učila njihovo pismo." odgovorila je Michelle na moje nepostavljeno pitanje. Unutrašnjost je bila jednostavna: stolovi i stolice kao u krčmama na Zemlji, postavljene da tvore male otočiće za pridošlice. Bilo je osvježavajuće, par stupnjeva hladnije nego vani, i dosta mračno jer su svi prozori bili zaprti, ipak bilo je dovoljno svijetla da vidim sve oko sebe. Sjele smo za stol i konobar nam je odmah donio 2 čaše tekućine koja mi je na prvi pogled izgledala kao bijela kava, no kad sam otpila gutljaj shvatila sam da takvo nešto još nisam probala. Kada razmislim, ta tekućina je imala okus kao karamela razrijeđena u hladnom mlijeku.
"To je blis, da li ti odgovara?" pitala je Michelle.
"Fino je. Na tren sam pomislila da je to bijela kava, haha." nasmijala sam se i prešla pogledom ostatak krčme, nije bilo mnogo ljudi, mislim ovdašnjih, a ni onih sa Zemlje ako se uopće na prvi pogled može primijetiti razlika. Bliže vratima je sjedilo još troje ljudi, a u lijevom kutu krčme još njih šestero. Promatrala sam one u kutu, svi su mi se činili prelijepi, ali stvarno, neljudski lijepi, kao vampiri u knjigama za teenagere. Pogled mi se susreo s jednim od četvorice mladića u grupi. Kosa mu je bila poput srebra, nije bio sijed nego mu je kosa bila toliko svijetla, a oči su mu bile u kontrastu, bile su tamno smeđe, gotovo crne i nisu skretale pogled s mojih koje su ostale zarobljene. Pogled sam s njegovog lijepog lica skrenula tek kad je ispružio ruku kao da me zove na ples. Osjetila sam kako mi nešto probija kožu desne podlaktice. Zacvilila sam kao pas kojemu je netko stao na šapu i pogled tamno smeđih očiju je zamijenio onaj smaragdno zelenih.
"Oni nisu dobro društvo, Donna." izvijestila me Michelle oslobađajući moju ruku iz stiska, nokti su joj bili krvavi. Najednom sam shvatila da smo stajale par koraka udaljene od našeg stola. Michelle je iz hlača izvukla platneni rubac i njime mi povezala rane od vlastitih noktiju.
"Oprosti, ali nisi se mogla oduprijeti...hm... pozivu." ispričala mi se te smo ponovno sjele. Čula sam smijeh i vidjela kako onaj mladić razgovara s djevojkom duge kose crne poput noći bez zvijezda i mjeseca. Kad sam na tren susrela pogled njenih hladnih, sivih očiju svi mišići u mom tijelu su se zgrčili , a svaki živac je treperio, opasnost.
"Mislila sam da su ljudi iz kuće Kontrole dobročudni." promrmljala sam i popila par gutljaja blisa.
"I jesu, pa, većina, ali ovi su iz kuće Lova, lovci u svakom aspektu života. Kada bih trebala izdvojiti kuću koja najviše voli raditi probleme izabrala bih njihovu. Ova crnokosa je Ottilia, ona je kolovođa, kći baruna kuće Lova, a ovo ti je skupina njenih lovačkih pasa da se tako izrazim. Poput bande na Zemlji." objasnila je Michelle i na brzinu popila svoje piće te ostavila odgovarajući iznos na stolu.
"Kao da su nanjušili da si nova ovdje, koji peh. Ajmo odavdje." okrenula se prema vratima, slijedila sam njen primjer.
"Koliko je sati?" pitala sam kad smo izašle i stale se probijati do mjesta na kojem smo ostavile konje.
"12 i 15, moramo polako krenuti prema dvoru." rekla je gledajući na sat, za par minuta ponovno smo bile na konjima.
"Ako putujemo galopom dobit ćemo još nekih 10 minuta, to bi možda bilo dovoljno da na brzaka prođemo kroz selo Govora? Znatiželjna sam." pitala sam, zapravo nisam htjela misliti o susretu s kućom Lova.
"Da, mislim da bi mogli." rekla je osvrčići se oko sebe kao da se orijentira.
"U redu, selo je upravo sjeveroistočno od nas." uputila me.
"Utrkujmo se do tamo?" predložila sam krateći uzde i čvršće ih primajući.
"Može." prihvatila je i poravnala Selvila uz Dreu.
"Priprema...", pridigla sam se u sedlu, "pozor...", nagnula sam se bliže uz Drein vrat da smanjim otpor zraka kad krenemo, Michelle je pored mene činila isto, "SAD!" povikala je i potjerala Selvila koji je poletio kao odapeta strijela, potjerala sam Dreu koja je krenula polakše i postupno ubrzavala. Iako ni jedan od konja nije bio trkači, što se vidjelo po načinu na kojem su trčali i držali svoje lijepe glave visoko, pravi damski konji, bili su stvarno brzi. Drea me ugodno iznenadila kad je nakon 15 minuta trka pokazala da može još ubrzati i počela sustizati Selvila koji je stalno držao istu brzinu.
"Jesi sigurna da nemaš puno prakse?! Odlično jašeš!!" doviknula mi je Michelle kroz vjetar dok sam ju prelazila.
"Hvala!" počela sam primjećivati selo kojem smo se približavale. Poslije sljedeće 2 minute ušle smo u selo, Drea je pobijedila Selvila, koji se u zadnjih 500 m opasno približio, za dužinu njuške. Usporile smo do hoda.
"Eto, tu smo." rekla je Michelle, ovo mjesto me najviše podjećalo na Zemlju. Čak su i kuće bile drugačije, bilo je tu kamenih i drenih, ali i onih od cigle. Cesta je bila oprezno složena od kamenih kvadrata dok u ovdašnjim selima i gradu cesta, ako se ne računaju puteljci, uopće nije bilo.
"Ovo je viječnica, tu se donose odluke o dobrobiti sela i sl." rekla je Michelle kad smo prošle pored nešto veće iz koje je upravo izašlo dvoje ljudi zadubljenih u raspravu o Južnom kraljevstvu.
"Kakva su ostala kraljevstva?" pitala sam Michelle.
"Sjeverno je kraljevstvo ravnica i brežuljaka s vanjske granice gotovo potpuno ograđeno planinama. Južno je kraljevstvo šuma savršena za lov, sukladno tome vladajuća je kuća Lova koja nije u najboljim odnosima s kućom Vječnosti pa ih ima dosta malo u Sjevernom kraljevstvu. Zapadno je jedva kraljevstvo, malo ljudi voli živjeti u močvarnim područjima uz velike rijeke koje se ulijevaju u more s čije obale sve odnosi voda, ipak nad tim rijetkim ljudima vlada kuća Toka. Istočno kraljevstvo je u potpunosti ravno i najveće od kraljevstva. Proteže se između planina koje okružuju Sjeverno i okrajka šume južnog kraljevstva. Vladajuća je kuća Tla. Od tamo dolazi najbolje voće i povrće." detaljno mi je odgovorila i potjerala Selvila u kas, pratila sam ju.
"U selu osim viječnice nema baš nekih atrakcija, sve kuće za život i tako to. Moramo se požuriti, zakasnit ćemo na ručak, a tko voli hladno jelo?" dodala je potičući me da potjeral Dreu. Tako smo napustile selo i nakon oko 25 minuta brzog kasa već pomalo umorne konje ostavile na brigu konjušaru.
"Kasnite točno 3 minute i 24 sekunde." nasmiješio nam se Teres kad smo nakon ulaska u dvoranu-blagovaonicu sjele za stol.
"Da, da." uzdahnula je Michelle i spustila se u stolicu do njega, ja sam sjela nasuprot njih kao i za doručkom.
"Gdje ste bile?" pitao je pomalo sumnjičavo i čudno pogledao Michelle.... Sve više me mući osjećaj da nešto važno propuštam. Na trenutak sam se prisjetila kako mi je Michelle prije odlaska u grad rekla da je mir samo prividan. Da, definitivno nešto propuštam.
"U gradu, pa u selu Govora." odgovorila je Michelle oprezno te se poslužila hranom.
"Brzo ste se sprijateljile vidim." rekao je Teres, glas mu je bio nonšalantan, ali na licu mu je bila ocrtana briga. Promatrala sam ga znatiželjno, ali nisam ništa komentirala, te sam se i ja poslužila tjesteninom.
"Pa zašto i ne bi?" nasmiješila se prisilno Michelle nastojeći popraviti nekako napetu atmosferu.
"Kako to da kuća Vječnosti jedina od vladajućih kuća nema ime prilagođeno području na kojem žive?" pokušala sam skrenuti temu.
"Legenda kaže da su sve kuće nastale od kuće Vječnosti, grupe ljudi iz kuće Vječnosti su se raselile i razvile moći koje bi im pomogle da lagodnije žive u područjima koje su nastanile. To je najjednostavnije objašnjenje i ima smisla." nekako mi je nevoljko odgovorio Teres. Klimnula sam i nastavila jesti.
"A zašto kuća Lova i kuća Vječnosti nisu u dobrim odnosima? Mislim, da doimaju se malo problematičnima, ali je li samo zbog toga?" pitala sam tek nakon što smo završili s jelom. Teres je prijekorno pogledao Michelle, izgleda da ovo baš i nisam trebala znati.
"Ambiciozni su, njihovo kraljevstvo im nije dovoljno." odgovorila mi je Michelle streljajući Teresa pogledom. Teres je uzdahnuo i podigao ruke u znak predaje.
"To nije jedini razlog, baš smo o tome pričali na sastanku plemstva Sjevernog kraljevstva.", ubacio se Teres, izgleda da je popustio Michelle i odlučio mi sve ispričati, "Vidiš, Donna, kuća Vječnosti polako izumire u što je teško povjerovati jer zbog svog dugog života mogu iznjedriti više nasljednika, no djete će pripadati kući Vječnosti samo ako joj pripadaju i oba roditelja. To je jedna od činjenica koja ide u prilog onoj legendi. No, djevojke i mladići iz kuće Vječnosti odlaze, rijetki ostaju i za partnere izabiru pripadnike iste kuće, a i nema dovoljno daljnjih srodnika u kući, mislim da razumiješ što hoću reći. A u slučaju djece bližih srodnika.... Takva djeca ne mogu opstati." pogledao me.
"To je užasno!" bila sam pogođena ovom informacijom, a situacija se činila bezizlaznom.
"No, kuća Vječnosti ima dovoljno razuma i ponosa. Odlučili su prepustiti vladavinu kad kraljevstvom drugoj kući, onoj čiji princ pobijedi princa kuće Vječnosti. Tako da sada dolazi do mnogo komešanja oko toga, bilo bi pogubno da kraljevstvo padne u krive ruke." izvijestio me Teres.
"Titule svih nevladajućih kuća idu do princa. Sadašnji kralj kuće Lova ima 4 sina, 1 ostaje u Južnom kraljevstvu kao prijestolonasljednik, a ostala trojica se spremaju izazvati princa kuće Vječnosti, zajedno! Naravno, protiv pravila je da se sva trojica odjednom bore protiv njega, ali kuća Lova prijeti ratom ako princ kuće Vječnosti ne prihvati izazov." objasnila mi je Michelle.
"Caka je u tome što gotovo ni jedna kuća za koju se zna da bi činila sve za dobrobit kraljevstva nije ratnička i nemaju izgleda, a da si bila u Južnom kraljevstvu znala bi zašto se svi protive njihovoj vladavini." ponovno se javio Teres.
"Udaljili smo se od odgovora. Kuće Vječnosti i Lova su prirodni neprijatelji, kuća Vječnosti je uvijek zagovarala dobrobit svih, a kuća Lova gleda samo sebe. Povode se za onim: Tko je jači taj tlači." rekla je Michelle.
"Po njima, nitko nema pravo ni na što osim ako oni ne odrede da ima, to pravo osvaja svojom pozicijom naravno, a ako im se netko suprotstavi netragom nestane. Čak i unutar vlastite kuće imaju politiku koja se povodi za time, npr. Ako netko od njih želi nešto što pripada drugom može to imati ako pobijedi u dvoboju nerijetko i do smrti." nadovezao se Teres.
"Zašto kuća Kontrole ne izazove kuću Vječnosti? Njihovom pobjedom bi sve bilo riješeno...." pitala sam.
"Iako je kuća Kontrole ratnička, jedina uz onu Lova i Vječnosti, naš princ to još nije, 16 mu je godina i tek je počeo obuku za borca, slali bi ga u smrt." objasnio mi je Teres.
"Iz tog razloga smo danas poslali prijedlog, kako su nam u interesu iste stvari, da dopuste da se naš barun bori s njihovim princem." dodao je.
"To je razumno. Ne bi bilo pošteno da dopuste da Lovci dođu s 3 princa, a da ne dopuste da vas predstavlja barun." rekla sam.
"Ali oni prijete ratom ako im se ne udovolji, kako sam već spomenuo, a tu su oni u još većoj prednosti." slegnuo je Teres ramenima. Ustala sam.
"Ne mogu ništa drugo nego se nadati da će sve dobro završiti . Idem se prošetati, ne trebate sa mnom." rekla sam pomalo potišteno i krenula u obilazak dvorca, koliko sam mrzila ovaj osjećaj bezpomoćnosti. Osjećala sam kako su me pratili pogledom prije no što sam izašla iz blagovaonice. Znači o ovome je Michelle govorila... Nema mira dok je toliko napetosti oko kuća i kraljevstva, ovdje se vodi hladni rat koji bi ubrzo mogao prerasti u otvoreni. Mučilo me još nešto, zašto je Teres bio onako ljut na Michelle? Valjda smatra da novopridošlice kao što sam ja nisu vrijedne te informacije.... Ne, nije htio da znam jer me nije htio zaplašiti. Ovu misao kao da mi je netko drugi prepustio, ali nisam tome pridavala veliku pažnju. Što mogu s ovim novim informacijama? Sada znam što se događa, ali ništa ne mogu učiniti.
Post je objavljen 03.10.2010. u 15:20 sati.