Mama, kako to da nismo vidjeli Boga kad smo letjeli avionom, pita me danas moj skoro-šestogodišnjak. Ničim izazvan, kao i obično, naizgled zauzet jedino razvlačenjem knedle po tanjuru i odvajanjem svega što sliči i miriše na šljivu koju sam prethodno morala ukloniti (čitaj: žrtvovat se i maznut). Ipak, da budem iskrena, ovo pitanje baš i nije grom iz vedra neba jer ga moji dosadašnji odgovori na slična duhovna, metafizička i religiozna pitanja nisu baš zadovoljili. Da pojasnim, nedavno ga je silno zanimalo i kako izgleda Bog. Nagađate da sam mu prenijela svoja dugogodišnja uvjerenja i rekla da je to jedan simpatični bjelobradi djedica koji možda izgleda naivan i senilan, ali u svoj iPhone4 bilježi svaki naš i najsitniji propust kao, primjerice, kad mama kroz zube, iznervirana nečijom drskom upadicom, promrsi 'ajde u MP3' ili kad vozača u autu ispred slučajno zamijeni za plemenitu životinju ili onog obješenjaka iz džungle?
Ali ovaj put pogađate -ako mislite da odugovlačim s nastavkom priče ne bih li izbjegla objašnjenje: što sam mu odgovorila na pitanje zašto nije mahao Bogu iz aviona i gdje je to Bog ako nije gore? Što reći kad je i meni u svemu tome previše apstrakcija i kad nerijetko sama sebe utješim sa sljedećom mišlju: budući je dokazano da koristimo samo mali dijelić mozga, ne trebam se ni trudit da sve skužim, povežem i slijepim u jednu potpuno suvislu priču. Jer, onih 80-90% ionako je na godišnjem, bolovanju, ili se pravi blesavim, kao i naša administracija. U svakom slučaju, od njih nema puno koristi. A i ovo jada što je u funkciji nekad se zna nenajavljeno isključit. Tako da, uza svu moju sklonost metafizici i okultnom, što me, kad bolje razmislim, privlačilo već u dječjoj dobi (ne pada jabuka daleko od stabla), jednoznačnog i apsolutnog odgovora najčešće nema (iako bih, čisto iz zabave, mogla na tu temu razglabat nadugačko i naširoko, ali imam već dovoljno svojih žrtava, pa ću se njima napiti krvi). Uostalom, zato se vjera i naziva vjerom, jer sve staje na jednom pitanju: vjeruješ, ili ne vjeruješ.
Ali kako naći mjeru da djetetu koje odgajaš u uvjerenju da Bog postoji, a ne inzistiraš na formi i ritualima, objasniš sve to što je i tebi teško pojmljivo? Da ne bude apstraktno jer apstraktne termine djeca shvaćaju doslovno, a da ne bude ni prekruto (sjetite se djedice koji za ukradenu žvaku šalje u Oganj pakleni)?
Priznajem, ovog puta nisam htjela brljat nego sam mu pošteno rekla da se želim bolje pripremit na njegovo pitanje i da mi da vremena do sutra. On me, naravno, pitao hoću li pogledati enciklopediju i jesam li sigurna da ljudi koji su unutra pisali o Bogu imaju pravo. Naravno, enciklopedija je bila logično pomagalo kad me pitao tko je izumio bicikl. Ovog puta mislim da neće pomoći. Pedagoški materijali bi mogli biti od pomoći, iako je i to vrlo individualno, pa ako nije riječ o nečemu egzaktnom (način na koji funkcionira bicikla, na primjer), ovisi o roditeljskom svjetonazoru. Pomaže bar utoliko što kaže kakav je dječji svijet u pojedinoj dobi.
Odgovori, odgovori...tako smo nesigurni bez odgovora. Zato i sipamo odgovore na sva moguća pitanja, sigurni da moramo baš sve znati. Sviđa mi se Mišakova misao u njegovoj novoj knjizi, a u kojoj, govoreći o paradigmama i svim onim pojavama 's ruba znanosti', kaže kako su postojeće teorije tu jer ih mora biti. Kako bi bilo da je enciklopedija prazna i kakvo bi to bilo društvo bez odgovora na ključna pitanja? Možda je danas izvjesno da je zemlja okrugla, ali mogu li sa sigurnošću reći da Bog ipak neće mahnuti mom dječaku na našem sljedećem putovanju i usput nam pokazat dobitne loto brojeve uz pomoć kojih ćemo dogodine otputovat na Bali? Znam da mi je post pun pitanja, a vi ste možda očekivali kakav rasplet. Jer i ja sam puna pitanja. Naravno, ne kao moj 6-godišnjak, jer sam ja do sada ipak prihvatila dosta teorija po kojoj je zemlja ravna ploča. Jer su mi tako rekli. Nešto je uraslo i uhvatilo korijene, nešto se s vremena na vrijeme prekopa, pa katkad izraste bolje.
U svakom slučaju, ako stvarno ugledamo Boga iz aviona, imat ćete prvi priču. Kako izgleda, kakav mu je stil, je li stvarno onako ozbiljan, ili nam je čak namignuo?...Usput, jeste li primijetili da post završavam s - pitanjem?
Post je objavljen 26.09.2010. u 21:11 sati.