Marketing
Najdraža Rijeko
Voljeti grad u kojem smo rođeni zaista nije teško. Sljubljena s njime od samoga rođenja postao je poligon prvih nesigurnih koraka kojima sam na riječkom gatu započela svoja istraživanja i svih daljnjih kojima sam osvajala svijet.
Ponekad ipak zaboravljam primjetiti ljepotu koja se natiskuje ne bi li zadržala pogled prolaznika.
Prošlost i sadašnjost Rijeke stapaju se u cjelinu koju uobličuju prekrasne siluete nestvarnosti jednoga grada.
Uživati u svijetu je prekrasno. Upoznavati nove zemlje i popiti kavu na terasi nekog nama novoga grada uvijek je zanimljivo.
Ali niti jedan osjećaj koji u nama pobuđuju neosvojena prostranstva ne može se dovesti u usporedbu sa šetnjom gradom s kojim zajedno dišemo cijeli život. Upravo u njemu kava je najslađa, a pogledi neizbrisivi.
Pogledi su se ovoga puta zadržali na zgradi osnovne škole Nikola Tesla koja je svojevremeno bila prostor u kojem je Filozofski fakultet održavao dio svojih predavanja s obzirom da je tada bio smješten na dvije lokacije.
Prolazak pokraj ove zgrade u meni budi sjećanja na studentske dane a moram priznati i na kantinu koja je bila uvijek puna studenata spremnih za filozofske rasprave. Naravno.. tko o čemu.. ja o filozofiji..
Carskom poveljom na mjestu današnje škole 1693. izgrađen je jedinstven zavod s kompleksom i centralnim dvorištem.
Početkom 18. st. osnovan je Isusovački kolegij i Seminar čija je zgrada ukomponirana u sadašnju zgradu škole.
Tridesetih god. 20. st. došlo je do sanacije Staroga grada te je izgrađena moderna škola koja je otvorena 1934. kao Scuola elementare. Po završetku 2. svjetskog rata škola djeluje kao Osnovna škola-tečaj za hrvatski jezik, zatim kao Osnovna škola "Grad", VII. i IV. hrvatska osnovna škola.
God. 1953. škola započinje s radom kao VIII. osmogodišnja škola "Brusić", a nedugo zatim kao Eksperimentalna osnovna škola.
Od 1962. škola nosi naziv Osnovna škola "Nikola Tesla".
Ispred škole, na samom krovu podzemne garaže, pogled definitivno zaustavljaju grafiti riječkih writera.
Mnogi još uvijek grafite smatraju djelom vandala koji uništavaju vizualan izgled gradskih zidova.
Međutim ova remek djela ulične umjetnosti dokaz su kako oslikavanje javnih prostora maštovitom rukom kvalitetnog autora može na specifičan način obogatiti karakter ulice.
Ono što me najviše kod ovakve vrste umjetnosti žalosti je njena izloženost vanjskome svijetu koji često ne mareći za ikakve vrijednosti uništavanjem odbacuje ljudskost i ljubav prema svome gradu.
Ponekad biva dovoljno samo zastati. On će prepoznati i cijeniti jer gradovi nose dušu onih koji u njemu žive.
Post je objavljen 22.09.2010. u 02:28 sati.