Sjedim u predivnoj slastičarnici nazvanoj po jednom od mojih najdražih filmova, okružena zvučnom kulisom soundtracka istoimenog filma. Osjećam se kao da sam ušla u neki drugi svijet, na barem trenutak uhodala u savršenu scenu filma koji ima happy end, jedan od onakvih koji ostavljaju smiješak na licu I okus džema od malina u ustima.
Zamišljam kako redovito dolazim ovdje svaku subotu, sjedam za isti stol kao sad I promatram prolaznike kroz prozor. Poneki od njih okrene pogled I zagleda se u ovu predivnu kutijicu ukrašenu satenskom vrpcom.
Gazdarica me već zna, kao I ostali redoviti posjetitelji ovog, voljela bih, skrovitog mjesta. Već smo međusobno “stari drugovi” koji unutar ovih zidova dijele sve krajeve svojih životnih puteva, I deblje I tanje, a izvan su stranci čiji se putevi ukrštaju jedino ovdje. Ali takve stvari ne postoje, zar ne? Osim, naravno, u filmovima. Ne postoje ničim motivirani, dobrohotni prolaznici, filantropi spremni izmijeniti nekoliko toplih riječi samo I isključivo radi svoje ljudskosti I jednostavne ljudske topline…
Loša ideja, dolazak na ovo mjesto. SMS. Suze se kotrljaju niz nos, nema sunčanih naočala da ih skriju. Zamišljam kako se ustajem I prilazim gazdarici da joj platim, a ona mi sa smiješkom govori- “Danas ste tužni, sutra ćete se smijati” - I ne misli da sam neki freak koji zaluđen “Amelie muzikom” sjedi, upravo nešto piskara u bilježnicu I besramno plače, sama među hrpom nepoznatih ljudi.
Post je objavljen 21.09.2010. u 15:44 sati.