Pola 4 ujutro je savršeno vrijeme da se nešto napiše. To jest, ne "nešto" kao nešto neodređeno. Imao sam (uvijek imam) dosta tema, i materijala rijetko kada nedostaje iz razloga što mi je stalno nešto na pameti, uvijek se neke misli, promišljanja, ideje, kreativni procesi i što sve ne, muvaju u nepregledno prometnim stanicama malog mozga. Rijetko se zateknem da samo buljim u nešto i ne razmišljam o ničemu, da imam onaj blaženi osjećaj kako ništa ne postoji, i kako me se ništa ne tiče. Svašta bi dao za tu mrvicu mira, za smiraj u glavi, memoriju lišenu bilo kakvih informacija, bilo kakvih ideja. Teško je živjeti s mislima koje stalno kolaju, s procesima koji uvijek traju. Ne sjećam se kada sam zadnji put bio slobodan od sklapanja misli i riječi, bilo kakvih podražaja. Zato i jesam zamišljen, dekoncentriran, i odsutan ponekad - uvijek je nešto tu negdje, i uvijek se nešto mućka, da bi na kraju ispao neki koktel.
Ali to nije tema o kojoj sam htio nešto napisati. Pola 4 je prošlo, zadnjih 5 sati bolovao sam od dosade i lijenosti. Znam, spojio sam nespojivo, jer logično je da ćeš nešto raditi kada ti je dosadno - što po toj logici uključuje i neku akciju koja potom isključuje dosadu. ;-) I akcije je bilo, ali ne onakve kakvu sam htio (baciti se na jedan od mnogih kreativnih procesa koji me vesle). Ipak, ni gledanje zaredom 3 emisije Nedjeljom u 2 nije radnja za podcijeniti. I tu sam ubio tri sata. Sada, kada sam i s tim završio, logično bi bilo da se bacim na krevet, posegnem za lovačkom torbom i odem u vječna lovišta. Naravno, to nije bio slučaj, jer ne bi bio ovdje i tipkao ove čudne kombinacije slova i znakova.
Sjetih se teme koju sam imao za post na blogu. I bio bi red da je barem započnem ako ništa drugo.
Neozbiljnost i ozbiljnost
S ovom temom se mogu nadovezati na post prije. Barem na njen uvod koji kaže da su mi uvijek smiješni neki općeniti kriteriji za neke općenite stvari. Jedna od takvih stvari je i ta famozna ozbiljnost koja se uvijek provlači kroz neke sfere odrastanja i postojanjem "čovjekom". Mislio sam da se čovjekom postane odmah po rođenju, ili po začeću (kako god), ali su me učili da se to ipak postaje kroz određeni vremenski period u kojem se naša fizika i psiha razvija da bi sve kulminiralo tim završnim proizvodom - čovjekom. Na nesreću tih koji tako misle, život se ne može naučiti, i ne postoje kriteriji koji nas stvaraju "čovjekom". Svi smo "čovjeci" a ne samo oni koji su uspjeli uspjeti. Uspjeh se veže za pojmove čovječnosti i to mi nikako neće biti jasno. Uspjeh sam definirao prije, pa da se ne ponavljam kako odijelo ne čini čovjeka, reći ću samo da ni djeca, posao, nacionalnost, primljeni sakramenti, a ni iskaznica HDZ-a, ne čini čovjeka čovjekom (jer ga čini rođenje ((ili začeće ;-)), a niti čovjeka čini ozbiljnim.
Koliko sam ja shvatio, po slušanju priča okoline - ozbiljni ljudi imaju pošten posao, OŽENILI SE I IMAJU DJECU. Dva kriterija ozbiljnosti.
Dakle, ide jedan banalan primjer, moj imaginarni kolega, nazovimo ga Denis, ode jednu večer u grad, završi među ruljom poznatog turbofolk kluba, izgubljen u lakim notama i mini suknjama, upozna curu (šarmira je sa snopom novčanica i kupi je za dvije jeger-kole), završe zajedno u mraku obližnjeg parka, zaborave na kondome jer su oboje previše pijani, i jedan, od onih silnih milijuna spermića uspije trijumfalno, kao trojanski konj, dospjeti s druge strane ograde. Za nekih 9 mjeseci, Denis je već u braku, oženjen s tom curom, i zaposlen preko veze kojoj je kumovao punac. Zaključak: Tim postupkom pravljenja djece i ženidom, te zaposlenjem, Denis je definitivno zapečatio svoju OZBILJNOST.
Ozbiljnosti nema bez žene, posla i potomaka. Zašto? Zato što je to, kratko i jasno: SMISAO ŽIVOTA!
- Jebi ga - reče neozbiljni - vrijeme je da se i ja napijem, platim koju jeger-kolu i napumpam jedan od krasnih primjeraka ženki.
Post je objavljen 21.09.2010. u 03:34 sati.