Dragi hrvatski domoljubi, dragi gosti,
Danas smo se okupili da odamo počast junačkim bojovnicima HOS-a i legendarnom general-bojniku Blažu Kraljeviću- Eri.
Da bi shvatili njihovu veličinu ćemo kratko ući u povijesti državotvornog Hrvatstva.
Stranka prava je najstarija državotvorna hrvatska stranka, utemeljena je 1861. od oca Domovine dr. Ante Starčevića.
Od prvog dana osnutka, Stranka prava se beskompromisno borila za hrvatsku cijelovitost i državnu nezavisnost pod geslom "Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!".
Sluge tuđinskih vladara dr. Ante Starčević naziva "Slavosrbima", oni su za oca Domovine neprijatelji svakog naroda i svake slobode. Starčevićevi „Slavosrbi“ su svi odreda hrvatske nacionalnosti: nekada su to bili Ivan Mažuranic i Josip Juraj Strossmayer. Vjerojatno bi se današnji "Slavosrbi" odazivali na ime Jadranke Kosor, Ante Đapića, Vesne Pusić, Ive Josipovića, Stipe Mesić, itd.
Rad pravaške stranke zabranjen je 6. siječnja 1929., uvođenjem Šestosiječanjske diktature.
Jedan od istaknutijih pravaša u tom razdoblju bio je Milan Šufflay koji će 19. veljače 1931. biti ubijen na kućnom pragu, a ubojice, policijski agenti, neće nikad biti uhićeni, kao i desetljeićima kasnije ubojice Blaža Kraljevića ili Ante Paradžika. Ubojstva državotvornih Hrvata, većinom pravaša imaju veliku i dugačku žalosnu tradiciju u našem narodu.
1929. godine nakon atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini na Stjepana Radića, HSP-ovac dr. Ante Pavelić osniva "Hrvatski Ustaški Pokret", i nastvalja borbu za slobodu i nezavisnost Hrvatske. 1941. vođa Hrvatske seljačke stranke, kukavica Vlatko Maček odbija proglašenje hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom, dok pravaš dr. Ante Pavelić tu povijesnu priliku koristi i preko Slavka Kvaternika 10. travnja. iste godine proglašava slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom povijesnom i geografskom području Hrvatske.
1945. godine jugo-boljševici pod vodstvom hrvatskog izroda i masona Josipa Broza Tita uspjevaju sa hrvatskim kvislinzima obonoviti drugu Jugoslaviju, ili drugim imenom „Veliku Srbiju“ pod diktatom Beograda.
Među cro-boljševicima bio je i Titov najmlađi general Franjo Tuđman, koji će kasnije postati glavni krvnik modernog pravaštva.
1990. kratko prije konačnog raspada Jugoslavije, 50.000 do 70.000 komunista prelazi u HDZ, tada postaju „moderna“ neo-boljševička stranka, koja nastavlja sa političkim ubojstvima pravaša i državotvornih Hrvata. Isto onako kao što je to nekada UDB-a radila za vrijeme veliko-srpske Titovine.
UDB-aški dželati pod komandom Franje Tuđmana preoblače kapute i počinju glumiti velike Hrvate, dok istovremeno ubijaju istinske državotvorne Hrvate: Ludviga Pavlovića, Miru Barešića, HOS-ovca Stojana Vujnovića u Domaljevcu, dopredsjednika HSP-a Antu Paradžika, koji je bio mozak tadašnje stranke, a konačni vrhunac je bila likvidacija generala Kraljevića, jer je bio glavna prepreka dogovorima Tuđman-Milošević u Karađorđevu i Boban-Karadžić u Grazu, sramnog sporazuma o podjeli Bosne i Hercegovine, progona i preseljavanja njenog stanovništva.
Te zvijeri nisu imale ni milosti prema članovima obitelji pravaških dužnosnika, pa su tako ubili ženu i dijete pokojnog Velimira Dilbera, bivšeg zapovjednika HOS-a za cijelu Hrvatsku.
Jednog dana ćemo morati dići spomenik za nedužne žrtve HDZ-ovog režima.
Kad je na referendumu 1991. trebalo odlučiti o hrvatskoj samostalnosti, Tuđman je hrvatskim građanima ponudio opciju između jugoslavenske konfederacije i jugofederacije. Niti jedan dokument HDZ-a niti ijedna Tuđmanova rečenica od 1989. do 1991. ne svjedoči o namjeri stvaranja samostalne hrvatske države.
Istovremo je HSP, kao davne 1861., i povijesno bliže nam 1990. bila jedina stranka koja je beskompromisno tražila totalnu slobodu i nezavisnot Hrvatske.
HSP-ove Hrvatske obrambene snage kreću odmah nakon osnutka, prve u obranu Domovine na svim hrvatskim ratištima od Vukovara do Dubrovnika.
Hrvatski novinar Siniša Glavašević je jednom rekao "Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu.". HOS-ovce je se poznavalo po tome da su bili uvijek na prvoj liniji bojišnice i zadnji u povlačenju.
General Martin Špegelj je o HOS-ovcima pisao slijedeće: "Manje jedinice u crnim odorama nalazio sam u proljeće i ljeto 1992. u Bosanskoj Posavini, ali tada su već sve te formacije nosile službeno znakovlje Republike Hrvatske. Činjenica je da su upravo one ostajale na bojišnici i onda kada je zapovjedano da se postrojbe HV-a i HVO-a povuku sjeverno od Save."
Nakon izbijanja rata u Bosni, HSP šalje HOS-ovce u njenu obranu. HOS-ovci se bore za cijelovitu Bosnu i Hercegovinu, u Bosanskoj Posavini, Kalesiji, na Drini, u Sarajevu, Hercegovini, središnjoj Bosni itd.
General Kraljević naglašava da je u HOS-u 40% muslimana, i da se zajedno s Hrvatima katolicima bore za slobodu svih građana koji nisu četnici i ekstremi.
Konačni cilj HSP-a je bila konfederacija Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, čime bi napokon ujedinili većinu Hrvata u jedan Dom i dobili povijesnu granicu na rijeci Drini.
Za slobodu se zajedno bore Hrvati katolici i muslimani pod barjacima šahovnice i ljiljana.
Ljiljani su stari kraljevski i katolički simbol svetog trojstva, kojeg su rabili hrvatski plemići bosanske dinastije Kotromanića. Malo tko zna da je 1992. upravo HDZ BiH predložio ljiljane za državni simbol Republike Bosne i Hercegovine.
Mafijaši, ratni profiteri i ratni zločinci oko "Kažnjeničke Bojne" Mladena Naletilića Tute, po naloga predsjednika HDZ-a za Herceg-Bosnu Mate Bobana, inače satelita Tuđmana i Šuška, likvidiraju generala Kraljevića i osam njegovih HOS-ovaca, među kojim su bili i Hrvati islamske vjeroispovijesti.
Likvidirani su kratko nakon proglasa HSP-a, koji je potpisao general Kraljević, u kojem je narod pozivao da ne obraćaju pažnju na dogovor Boban-Karadžić o podijeli BiH, te da žele BiH sačuvati za sve njene građane.
Nakon kukavičkog ubojstva iz zasjede, bivši UDB-aš Mate Boban započinje rat sa Bošnjacima-Muslimanima, i tako dovodi u smrti i propast bosanske Hrvate i naše vijekovne saveznike i braću po krvi - Bošnjake i Hercegovce muslimane.
Od 760.852 Hrvata u Bosni i Hercegovini oko 640.000 živjelo je u Bosni. Veliki dio njih, HDZ-ova politika planirala je preseliti na 17 % teritorija Hercegovine.
Nekada smo svi bili samo jedan, hrvatski narod, najveći bosanski književnici su bili Hrvati islamske vjeroispovijesti. Tu su imena kao Safet-beg Bašagić, Enver Čolaković, Musa Ćazim Ćatić, Asaf Duraković, Fadil Hadžić, Nusret Idrizović, Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Hamdija Kreševljaković, Abdurezak Hivzi Bjelavac, Mak Dizdar itd.
Dr. Asaf Duraković, proučavajući znanstvenu i stručnu literaturu, je došao do zaključaka da "muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine jest u 95 posto slučajeva hrvatskog podrijetla."
Veliki Džaferbeg Kulenović bio je među rijetkima koji su glasovali protiv Vidovdanskog ustava 1921. To čini usprkos uputama svoje stranke govoreći: "Provedite slobodne izbore i vidjet ćete da je Bosna - Hrvatska." Zabilježena je u tisku njegova izjava "Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist... i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda."
Moj Posavljak Musa Ćazim Ćatić u svojoj pjesmi "Bosni" kaže:
Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce čija granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.
...
Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti neće.
Isto i presjajno, kao sunce što je,
I njemu će sinut sunce stare sreće."
I danas smo jedan narod!
Ali, radi tragičnih događaja u prošlom ratu, smo postali jedan narod sa dva imena, krv nije voda, tako smo danas Hrvati i Bošnjaci, kao što su Nijemci i Austrijanci jedan te isti narod, samo kroz povijesne nesreće razdvojeni.
Hrvatska, Bosna i Hercegovina jedna je domovina!
Ono što je neprirodno razdvojeno, mora ponovo prirodno da zaraste!
Teško nama bez ljubavi bratske, tesko Bosni bez zemlje Hrvatske!
Zavadili su nas hrvatski neo-boljševici, ali i afrički i azijatski islamisti, koje je pustio Franjo Tuđman preko Republike Hrvatske u BiH.
Puni srama gledamo kako se uništavaju religiozni objekti u BiH, i kako zaluđeni mladići vijore turskim zastavama po Bosni, ne znajući da je jedan od najvećih junaka naše povijesti, Zmaj od Bosne, Husein-kapetan Gradaščević tjerao turske okupatore sve do doline rijeke Vardar.
Hrvatska omladina po Hercegovini nosi majice sa simbolima "Hrvatskog Ustaškog Pokreta" ili legendarne "Crne Legije", pjevajući "Gazi Balije", ali ne znaju da je u toj elitnoj i nepobjedljivoj ustaškoj jedinici bilo 50% muslimana.
Mladi Bošnjaci pjevaju po srednjoj Bosni "Ubij Ustaše", ali neznaju da su ih Ustaše u drugom svijetskom ratu spasile od četničkih pokolja, pogotovo na Drini, i da je u Ustašama bilo 40% muslimana.
Hrvatski književnik Musa Ćazim Ćatić u svojoj pjesmi "Ljubav Hrvata katolika i muslimana" iz srca veli:
"Mujo brate", Ivo reče, "šta je bilo, zaboravi!"
"Ivo brate", Mujo zbori, "složimo se u ljubavi..."
Eto tako dobri Bog je mir posijo među braću,
I tim mirom učinio majčinome konac plaču.
I danas se Bogu hvala, braća ljube ko golubi;
Ali, ali - Trebević se s Velebitom još ne ljubi!!!
General Blaž Kraljević i ubijeni HOS-ovci su stradali radi svoje čistoće i poštenja, nisu se dali korumpirati i uvući u prljave igre sa četnicima, kao primjerice Tuđman sa Miloševićem, i Boban sa Karadžićem.
Neka svi Hrvati na svijetu znaju, da njihova žrtva nije bila uzalud, jer nova loza raste, raste hrvatska omladina koja nastavlja čisti pravaški put, kojim su general Blaž Kraljević i Ante Paradžik kročili.
Spremni smo poput njih ići do kraja, jer nema veće časti i lijepše smrti nego kada te ubiju radi pravde koju si činio!
Hvala Vam na pozornosti,
Bog i Hrvati!
Šime Tolić
Predsjednik Autohtone- Hrvatske Stranke Prava Europe
Post je objavljen 21.09.2010. u 00:02 sati.