Pregled posta

Željeznička garderoba na komunistički način (Dan 3, 13.09.2010. - Kijev)

Jebale te sovjetske zavjese! Idu od ruba do ruba i još su skoro pa prozirne! S obzirom da sam se vratio u sobu tek oko četiri, namjeravao sam lijepo odspavati do podna kada moram izaći iz sobe. A kad ono moje je spavanje potrajalo čak puna dva sata! Nakon šest kada se počelo razdanjivati, pokušaji ignoriranja danjeg svijetla su bili upravo to – pokušaji. Spavanje se pretvorilo u mučenje. Nemoguća misija. Dva sata kasnije odustajem. Još itekako pospan i (ne)malo mamuran od sinoć. Tko li će sada u razgled grada?! Odlučujem malo pisati i izlazim točno u podne. Ni minutu ranije. Pozdravljam čistačicu Brežnjevku na katu, koja također uporno od osam ujutro ronda svojim usisavačem po katu. Ono tipa: “Check-out je do podneva, ali ako vam jutro mogu učiniti što napornijim i izbaciti vas ranije iz sobe, zašto ne?”. Ali očito nije ona naišla ranije na Hrvata. Ipak smo i mi nekada bili komunisti i cijepljeni smo na ovakve pacijentarije. Vjerovatno sam usto bio i jedini gost na katu jer u dva dana nisam niti jednog drugog gosta vidio u hotelu. Pa me se htjela što prije riješiti... O moja Brežnjevko!
Još jednom se spuštam onim istim liftom i izlazim napokon iz hotela. Vani je sunčano i presvijetlo i za razliku od jučer kada je također bilo sunčano, danas je još i toplije. Nekih 25 celzijaca. Posve neočekivano. Jest da u svojoj putnoj garderobi imam svega dvije (ne baš predebele) majice dugih rukava, sve ostalo kratko, ali da ću se preznojavati u Ukrajini, to nisam očekivao.
Kofer odlučujem do navečer ostaviti na zalizniškom vokzalu tj. željezničkom kolodvoru. Bez problema pronalazim ormariće, ali umjesto onih modernih koje se nalaze u modernom svijetu, pa tako i na našem zagrebačkom željezničkom kolodvoru, ovdje u Kijevu ormarići su još jedan dokaz da koliko god Ukrajina išla prema naprijed, još uvijek ima dosta podsjetnika koji ju vežu za ona prošla vremena. Dajem Hruščovki sakrivenoj iza debelog stakla (jer netko bi se možda ipak usudio orobiti i silovati staru babušku u željezničkoj garderobi) 14 hrivnje, a ona meni žeton. Gledam ja njega i kažem si: “Ajd dobro. Idemo vidjeti kako to funcionira.” Pronađem prazan ormarić, uguram torbu u njega, ubacim žeton i vidim da izvana ima nekakve kotačiće za ručno ubacivanje šifre. Upišem ja šifru u kombinaciji brojki i slova (brojke naravno na ćirilici) i zalupnem vrata. Iznutra dolazi nekakav zvuk. Lokot. Ormarić je zatvoren. Pogledam ja šifru na kotačićima, a oni se nisu promijenili. A vrata svejedno zatvorena. E sad mala panika. Nešto nije u redu. Hoću li moći izvući torbu iz ormarića. Zovem Hruščovku, spreman da čak i ponovno popušim 14 hrivnja. Pokušavam joj ja objasniti što me muči, a ona meni samo melje na ruskom. Odjednom otiđe i vrati se par sekundi kasnije s nekim mladim parom. Kaže: “English.” Ok, ovi bi trebali biti naši prevoditelji. Ali problem je da ni oni ne znaju Bog zna kako engleski. Uglavnom, uspijevamo se mi nekako na kraju sporazumijeti i izgleda da sam prije nego što sam zalupio vrata ormarića, šifru morao prvo upisati na kotačićima s unutarnje strane. Eh, tko bi znao da postoji mjesto za šifru s unutarnje strane vratašca?! Očito nisam prvi s ovim problemom jer je teta Hruščovka iz svoje kute odmah izvukla šarafciger i nekakav klin i, dok si rekao keks, razmontirala cijelu bravu ormarića. Počela je tuliti nekakva zaglušujuća sirena za opću opasnost, ali očito nikoga to nije zabrinjavalo previše. Kaže ona meni: “Sad kod.” Ubacim ja njega ovaj put s unutarnje strane, a Hruščovka zalupi vratima. Samo se nadam da će se poslije otvoriti.
Kako sam uspio pohvatati natpise u kijevskom metrou, bez problema odlazim natrag u Podil. Jučer sam bio ondje, ali propustio sam jedan od navodno zanimljivijih muzeja u Kijevu – Muzej Černobila. Dana 26. travnja 1986. godine reaktor broj 4 nuklearne elektrane Černobil eksplodirao je. Eksplozija je u atmosferu pustila 9 tona radioaktivnih čestica, čak 100 puta više od atomske bombe koja je 1945. bačena na Hirošimu. Sovjeti su taj “incident” pokušali zataškati sve dok prvo Šveđani nisu uočili preveliku količinu radioaktivnih čestica u zraku iznad Švedske par dana kasnije. SSSR je tada morao svijetu reći istinu. Odmah je poginulo dvoje ljudi, 29 vatrogasaca koji su prvi došli na mjesto eksplozije umrli su u tjednima nakon, a još je mnogo ljudi umrlo kasnije od raznih posljedica radioaktivnosti. Sovjeti su istovremeno evakuirali oko 135,000 ljudi u radijusu od 30km od Černobila. Dan danas je ta zona off-limits, osim jednog manjeg dijela kojeg je moguće posjetiti kao jednodnevni izlet iz Kijeva, ali cijene su previsoke pa je i to ostavljeno za neki drugi put. Zanimljivo je da je posljednji černobilski reaktor, reaktor broj 3, zatvoren tek 2000. godine! Muzej je hrabri pokušaj da se turistima objasni događaj u Černobilu, ali nažalost s gotovo isključivo rusko-ukrajinskim objašnjenjima te komunističkom prenatrpanošću ekspozitima (uglavnom fotografija vatrogasaca) na malom prostoru, turist baš i ne dobije punu sliku.
Moja posljednja stanica u Kijevu je još jedan lokalitet pod zaštitom UNESCO-a, Kievo-Pecherska Lavra. Riječ je o pravoslavnom samostanskom kompleksu, smještenom na 28 hektara zelene površine na brežuljcima iznad Dnjepra. Samostan je osnovan u 11. stoljeću i sastoji se od čitavog niza crkava, škola, drugih samostanskih zgrada te podzemnih katakomba. Upravo zbog tih katakomba došao sam u Lavru. Ruku na srce, dosadniji lokalitet pod zaštitom UNESCO-a nisam vidio. Neke su crkve autentične, mnoge su ponovno izgrađene u posljednjih 15-20 godina nakon što su one prvotne srušili Sovjeti. U nekima se u sovjetsko vrijeme nalazili arhivi, knjižnice, a sad su opet pretvorene u crkve. Prekičasto, preturistički (u Kijevu do danas gotovo da nisam vidio turiste, a ovdje očito dolaze najgori, oni s paket-aranžmanom), a možda Lavru ne doživljavam jer nakon jučerašnjeg dana i tko zna koliko crkava, danas mi ih je već pun k****! Ali ono što upada u oči je da je ukrajinski svijet jako pobožan: i žene i muškarci čedno odjeveni, žene (i mlađe i starije) obavezno s maramama na glavi, posvuda se križaju i mole. Pa čak i kad ulicom prođu pokraj bilo koje crkve, obavezno se prekriže. Potpuna suprotnost Hreščatiku i modernijim dijelovima grada gdje djevojke nose kratke minjake, čizme s visokim potpeticama i debeli sloj šminke.
A katakombe? Recimo da sam očekivao da ću vidjeti više leševa i tako si malo osvježiti dan. A kad ono, u uskim hodnicima pod crkvama nalaze se zaista stakleni lijes do staklenog lijesa, ali leševi su tako dobro zamotani u nekakve tepihe da se osim par smežuranih ručica baš i ne vidi puno. Naravno, i ovdje pravoslavci plaze po tim lijesovima i ljube ih i... Bože dragi.
Torbu uspješno izvlačim iz ormarića na željezničkom. Vlak broj 51 za Lviv polazi iz Kijeva svaki dan u 20:42. Postoje tri klase na vlakovima u Ukrajini: platskarny, što bi bila treća klasa sa stotinjak krveveta u vagonu i sve otvoreno i povezano; kupe, što je druga klasa i kao što samo ime kaže riječ je o zatvorenim kupeima s po četiri kreveta; te lux, ili prva klasa s dva ili tri kreveta u kupeu, a navodno u luxu ima i televizija. Mislim da je nepotrebno spominjati da su ukrajinski vlakovi zastarjeli. Isti su ovi vlakovi vjerovatno vozili još u vrijeme Hruščova i Brežnjeva, ako ne i Staljina. Samo krajnje nužne soc dekoracije, obavezno na prozorima zavjese od one industrijske čipke koja se nekada znala naći i kod nas (naravno, s logom ukrajinskih željeznica), WC se nadam da neću trebati koristiti, a mehanička termosica s toplom vodom, ako netko eventualno želi popiti topli čaj, je vidjela i bolje dana. I sve popraćeno aromom ustajalosti i starosti. Ali Ukrajina svejedno ima impozantnu željezničku mrežu, s čak 22500 km tračnica!
Kako kartu ne znam dešifrirati, frknuo ja nju u ruku prvom čiči i on meni kaže vagon 7, mjesto 12. Svaki vagon ima svog provodnika ili provodnicu, odgovornu osobu za svaki pojedini vagon. On ili ona prgledava karte, distribuira toplu vodu, wc papir, posteljinu... Za moj vagon odgovoran je dečko od možda 25 godina, nova nada ukrajinskih željeznica. Nekako mi se ne čini da se baš usrećio s ovim poslim.
U kupeu mladi dečko u ranim dvadesetima, Ukrajinka u pedesetima i crnac, također u dvadesetima. Engleski u kupeu se svodio samo na 'Thanks', 'Please', 'Hello', par riječi kojim je baratao mladi Ukrajinac. Jebem ti miša, stvarno vas dobro uče engleski u školama!