Na djeci je naša budućnost, kažu. Bojim se da nije samo budućnost, nego i prošlost. I štošta je još na njihovim nejakim plećima, jer svaki dan prenose po nekoliko kilograma znanja do škole i natrag. U torbama njihovim je suho zlato, u kojem pak leži svijetla budućnost. Mora sadržaj te torbe biti dragocjen kada znamo da im otegli leđa i stvara kvalitetne temelje za skoliozu, nepravilno držanje i sve ostalo što se kasnije 'sanira'. Gdje? Hm...iskreno, ne znam gdje. Jer, u našem bajkovitom gradu, o čijem su spoju mora i planine ispjevane pjesme, tzv. javne potrebe u sportu zadnja su rupa na svirali. - Žao nam je vaše (Ili naše? Zavisi od trenutka, čini mi se da su pred izbore sve to bila Naša djeca) djece...ono, sorry...al' nemamo para. Nisu vam to više socijalistička vremena, kužite? Treba dvoranu održavat, a ako ćeš radit u dvorani, koju ste sami tražili, moraš platit. Pitate za milijun i pol kuna koliko dugujemo za sport jer je neka budala, per forma, tako isplanirala proračun? Ma, dug je pošten, bit će svega, samo neće biti nas - parafrazirat ću ono što najavljuju u Gradu. Da pojasnim: dvorana košta, para nema, a bogme nema ni navale ushićenih sportaša koji dolaze sa strane, pare daju sportski klubovi u kojima treniraju vaša (naša?) djeca, ali ne mogu jer im Grad ne da ono što im je po zakonu i proračunu dužan. A Grad ne da jer nema para. A para nema jer...uh, ovo bi se moglo razvući pa ću samo reći ovo: dosta se tuđim (umetnite imenicu po želji) gloginje mlatilo.
Dakle, neću više jer sam zapravo počela o djeci i sadržaju njihovih torbi čija me kilaža dovela do statusa sporta u mom gradu. Koji i sam dovoljno govori o statusu djece. Kao i sadržaj knjiga u njihovim torbama. Koje su najvrjednije - kome? Izdavačkim kućama, jasno. Jer, nešto ne štima. Nešto nikako ne štima ako moje dijete svakog dana nosi sedam-osam kilograma knjiga (svaki predmet podrazumijeva tri 'knjižice' plus bilježnica koja pak nikako ne smije biti debelih korica!), a doma mu i dalje nije najjasnije što se učilo u školi. Primjerice, učili su što je drama, a to mu je objašnjeno u sljedećem receptu: lica, dijalozi, didaskalije...Didaskalije? To je kao da vam netko da recept za kolač na ovaj način: uzmi malo brašna, jaja, šećera i 'ime-vama-nepoznatog-začina'. Dobit ćete bućkuriš. Kao što djeca katkad dobiju bućkuriš iz knjiga i programa koji su, vide sad svi, preskupi i besmisleni, ali treba se uhvatit čistit korov i radit. A to se nikome ne da. K tome nemaju ni interesa.
Apsolutno sam zagovornik stjecanja znanja i ono što vam nitko neće oduzet jest znanje, ali ne samo u vidu informacija koje tijekom vremena, zbog opterećenja, ipak završe u recycle binu u vašoj glavi, nego načina korištenja informacija. Kulture znanja. I gladi prema znanju. Bojim se da će teško ogladnit kad dobiju zadatak...pazi sad ovo...opišu kako njihova majka nešto radi kroz uvod, zaplet i rasplet. Teško je i meni bilo shvatit što je pjesnik u Profilovoj knjizi htio reći. Koji zaplet, molim vas lijepo? Prepekao mi se kolač? Osim toga, za primjer razvoja fabule izabrali su statičan i mrtav tekst koja doživljava vrhunac kada majka dječaku dade ispečeni kruh. Ili kad mu ponudi da pomiriše bosiljak? Još je mrtviji kad znamo koliko mrtvih u minuti bude u kompjuterskim igricama naše djece.
Napominjem da ne ulazim u književnu vrijednost priče nego prilagođenost djeci.
Kako bilo, ono što je dobro u cijeloj priči jest to da smo se moj petaš i ja nasmijali. U opisu mojega lica dok radim kolače (to je izabrao kao aktivnost) kazao je da sam se uživila. Ja kažem: OK, napiši tako. A on će da ne može tako. - Hoćeš možda napisati da sam se predano posvetila pečenju kolača? - Super, dobro si me sjetila, to ću napisat - na to će on. Ne zato jer svojim prijateljima, kad se zanesu u igricu, kaže 'Oh, potpuno si se i predano posvetio igranju igrice' nego 'A jesi se uživio'. Što je sporno u toj riječi?
Ne znam, ali znam da moj petaš ide na plivanje, koje mu, između ostalog, dobro dođe zbog činjenice da jako dugo sjedi u školi i da nosi nekoliko kilograma knjižurina svakog dana. A ne znam, vidite, hoće li plivanja uopće biti. Jer...nema para. Hvala bogu pa mi svi imamo para kojima ćemo financirati skoliozu naše djece, a puka je slučajnost da će nekakve koristi od toga imati riznice znanja poput Školske knjige ili Profila.
Sjetila sam se sada onoga na što stalno upozorava naša Tučepka dr.Vedrana Spajić-Vrkaš (a koju su zbog stručnosti angažirali na izradi obrazovnih programa po svijetu, a ne Europi!), a to je da mi jedini nismo obrazovanje klauzulom zaštitili kao javnu potrebu, dakle, podliježe svim zakonima tržišta. Kad bi bar pripremali djecu za to isto tržište s tim istim principima, još nekako. Ali, ono što uče i ono što ih čeka...ma ne, ono što je već sada debela stvarnost...nemaju previše veze jedno s drugim. Sreća (u ovom slučaju, bar) pa moj potomak nerado čita, tako da neće pročitati ni ovaj post pun gorčine. A i kako bi imao volje kad za lektiru, u petom razredu, ima - Puškina.
Post je objavljen 16.09.2010. u 15:05 sati.