Na staroj kuhinjskoj komodi sjedile su dvije staklene posudice s rupicama. U jednoj sol, u drugoj papar. Iza njih smjestila se vreća šećera, teška gotovo punu kilu. Gazda je upravo odsipao nekoliko žlica šećera i zamiješao ih u jutarnju kavu, što je izazvalo egzistencijalnu krizu „Kile šećera“. Papirnata vrećica sada je sjedila sfrkane glave pri vrhu, a iskočila joj je i škembica od muke. I to baš ispod natpisa „rafinirani“. Bucmasti Šećerko vraćen je na svoje mjesto sav uspuhan i zabrinut.
- Puf! Puf! - teško je disao i vrtio glavom širom raširenih očiju.
- Ako Gazda ovako nastavi, puf, puf, mrtav sam za mjesec, puf, dana! - požali se on Soleny i Paparku vrteći glavom u nevjerici.
- A neće ni prokleti Gazda dugo, ako nastavi trpat tol'ko tebe u sebe. - zaključi Paparko.
- Misliš da ima šanse da Gazda ode prvi? - ponada se Šećerko raširenih očiju - Puf… -
- Ha, ha, ha! - nasmiju se Soleny i Paparko.
- Ne da se on od jedne vrećice kao što si ti, medeni. Već su pale četiri kile otkad sam tu, a ni traga dijabetesu. - hladno ga ubije u pojam Soleny.
- Život je kratak. Pogotovo za šećer u ovoj kuhinji. - gledala ga je zavodnički savijajući napola punu staklenku sitne soli. Čekala je reakciju. Voljela je trošiti cool, autodestruktivne tipove koje Konačno Pražnjenje ne dira i koji vole život na rubu komode. Koji se čak namjerno posipaju iznad Gazdine mjere. Nadala se je da je ova vrećica baš taj James Dean tip kile šećera i da je čeka veselih mjesec dana. No Buckove velike oči nijemo su zurile u pod. Kako je samo ponosna kila šećera bio, dok je stajao na rubu police samoposluge. Blještao je pored ostalih ofucanih vrećica. Imao je novo pakiranje i natpise u boji. Bio je rafiniran i poseban. Težak točno jedan kilogram, a sada je to bilo potpuno nevažno. Za mjesec, dva bit će prazan. Tko zna, možda i prije, ako u očaju počini samoispražnjenje i baci se s komode na pod. Morao je nešto učiniti prije toga.
- I medeni? - upita malo bijelo zlo.
- Što? Nisam ja od meda, ja sam… - ona ga prekine smiješkom - Rekla sam: Život je kratak. Pogotovo za…
- …šećer u ovoj kuhinji. - tupo ponovi vrećica nemeda.
- Da, pogotovo za šećer… - naglasi ona.
- I što da kažem? Super? Jedva čekam? Ma, pusti me malena. Molim te! Moram razmisliti, moram nešto učiniti. - reče on bez podizanja pogleda.
- Što možeš učiniti? - upita ga ona maštajući o zajedničkom bijegu s komode pred zoru.
- Znam!
- Što? Što? - gotovo je vrisnula nudeći svoje seksi društvo za bijeg kroz uvijek odškrinuti prozor.
- Moram zabilježiti svoje postojanje! Moram zapisati što sam proživio od punjenja do pražnjenja! - razočara je svojom bibliotekarskom hrabrošću.
- Ha, ha, ha… - Paparko se poče dugo i podrugljivo smijati. Soleny se namršti i odvrati pogled od svojih drugova. Dok je ona zurila u pod pored stola, Šećerko izvuče nekakav komad papira i započne detaljno zapisivati svoje postojanje od trenutka kada su se u vrećicu sasula prva zrna najfinijeg šećera. Soleny se nakrivi i primijeti zrno kave pored nje. Kava! To je bio pravi frajer. Nestao je za tjedan dana i nije ga diralo ni kad je gledao kako ga melju. Da je bila emotivno uravnoteženija solenka, zasuzile bi joj oči. Međutim, osjećala je gorčinu, kakvu samo sol poznaje.
Paparko ju je tiho gledao i smješkao se. Često bi joj poslužio kao utjeha dok je čekala da se ne pojavi novi Kava. Uživao je u tim znojnim noćima, koje su ga sada ponovno očekivale i to nakon punih tjedan dana pauze. Njega, kao ni Kavu, nije previše diralo Konačno Ispražnjenje ili odlazak u Smeće. Ali on joj nikada nije bio napet kao šećer i kava. Oni bi nestali brzo i Gazda bi u roku od par tjedana izgužvao njihovu praznu vrećicu. A papar? Papar traje dugo. U ovoj kući i po godinu, dvije, a to umanjuje privlačnost curama kao Soleny, koja je upravo dobivala Gazdine batine. Bolno se trzala iznad tanjura s jajima na oko, a Gazda ju je dlanom snažno lupao po guzici. Pljockanje dlana odzvanjalo je kuhinjom skrivajući njezine jauke i plač. Iz solenke ne ispade ni zrna soli. Zaglavila se od neisplakane gorčine i tuge.
- Ne gledaj Šećerko! - uzvikne Paparko, koji je znao što slijedi, ali zamrznutih pogleda obojica nastave gledati. Gazda odvrne solenku, prstom počisti zaglavljenu sol i posoli jaja rukom. U takvom trenutku prijeti opasnost Konačnog Ispražnjenja čak i punim solenkama. Paparko je već dva puta doživio pad otvorenih solenki. Gazda nervozno odloži Soleny na stol pored tanjura ne poklopivši je. Stajala je na rubu.
- Makni se! Makni se od ruba! - poviče Šećerko.
- Ne može sada ništa! Zar ne vidiš da joj je glava s druge strane tanjura?
- Šmrc, puf…Da, da. Vidim, ali…puf! Ali što napraviti? Što da…Puf! Gle! Neeee!!! - Gazda je žurio poklopati jaja i odjuriti na posao. Lupkao je vilicom po tanjuru opasno blizu otvorene staklenke. Paparko odluči u trenu i baci se s komode na hladne pločice u podnožju. Oštar zvuk udarca o hladne pločice prolomio se kuhinjom. Nije se razbio, ali začuđeni Gazda je prestao s doručkom.
- U ovoj kući ne mogu ni jaja na miru pojesti! - uz sočne psovke pokupi Paparka s poda, zavrne Soleny i vrati ih na komodu. Bijesan zbog svog prekasnog buđenja baci ostatak doručka, tresne vratima i odjuri na posao.
- Društvo, puf, puf, jeste dobro? Puf… - upita zabrinuta vrećica. Oni potvrde nekim zvukovima između jauka i kukanja. Paparko si je masirao vrat i leđa koji su najviše nastradali pri padu, a Soleny je trebalo još sat vremena da joj se oporavi grlo od zavrtanja. Kada se „skoro kila šećera“ uvjerila da je društvo više-manje u redu zapilji se u pod. Stisnuo je usne, skupio oči i odlučno zurio. Primijetio je da još drži onaj komad papira na koji je započeo zapisivati svoje postojanje. Izgužva ga i prijezirno baci na pod gdje je skočio Paparko. Pri bacanju ispusti još jedan odlučni i snažan „Puf!“ i vrati se zurenju u prazno.
Paparko pribere svu svoju paprenost i prekine s ženskastim masiranjem svojih modrica. Ipak je Soleny bila tu. Želio ju je zagrliti i reći da je gazda kreten.
- Jesi dobro? Možeš govoriti?
- M-m! - zaniječe ona uz oprezno klimanje bolnim vratom. Nakrivila je glavu tražeći njegovu blizinu i on je zagrli.
- Ne brini, ovo se neće ponoviti! - utješno će papreno ljuta staklenka, a ona se udobnije smjesti u njegov zagrljaj.
- Neće! Puf! Neće se ponoviti, ne bio ja od šećera! U zoru smo vani, puf, slobodni zauvijek. - staklenke primijete da je Šećerkovo pufanje poprimilo ozbiljan i odlučan ton i šutke se slože s idejom.
Sunce još nije obasjalo kuhinju, kada je Šećerko skočio na pod. Uz prigušeni „puf“ rasipalo se malo šećera. Njegov meki trbuh je s još dva mala pufa veselo dočekao staklenke koje su slijedile. Soleny sklizne preko natpisa „Neto 1kg“ i krene prema prozoru. Paparko ju je spremno slijedio. Okrene se i pogleda Šećerka. Na boku mu se otvorila rupa od par centimetara iz koje je sipao još šećera na pod.
- Šuti! - šapatom zapovjedi ranjena vrećica.
- Ne želim da uznemirimo Soleny. Bit ću u redu. Samo da stignemo do prozora.
Paparko je znao da se takve rupe brzo šire i mogu biti fatalne, a još ih je čekalo penjanje i skok kroz prozor. Vječno odškrinuti prozor činio se još višim, dok su se uz čipkasti zastor polako penjali prema slobodi. Šećerko je išao zadnji pazeći da pri tome izgubi što manje šećera i sakrije rupu od pogleda vitke solenke. Ona je brzo i veselo svladala zastor. Čekala ih je polegnuta na rubu gledajući van prema betonu na koji su trebali skočiti. Iako je prozor bio u prizemlju, činilo se nemogućim preživjeti takav skok. Paprenko se složi s njom i odluče se vratiti natrag, ali Šećerko je bio brži. Sigurnim pokretima popravi otvor na vrhu vrećice, pritisne rupu drugom rukom i skoči.
- Za mnom! Na meeeeeneeeee! - glasan „Puf!“ i - Dobro sam. Skačite, brzo!
Iza staklenki već su se čuli koraci Gazde koji se danas probudio ranije. Oni brzo skoče držeći se za ruke. Žmirili su. Nisu bili sigurni da će pogoditi napola isipanu vrećicu. Tihi „Pupuf!“ proslavi njihov sretan skok.
- Nastavite, puf, bez, puf, mene, puf! - procijedi glas iz vrećice koja je sada imala još dvije poveće rupe.
- Što pričaš? Idemo svi medeni! - povuče ga za ruku Soleny, no on se ne pomakne.
- Hajde, medeni! Imaš par rupa, ali sigurna sam da možeš dalje. Hajde! - vukla ga je nepomirljivo.
- Pusti me malena! Paparko, molim te! - rukom mu naredi da se približi. Nešto prošapću, pa Paparko šutke primi Soleny za ruku i povede je dalje.
Post je objavljen 12.09.2010. u 20:55 sati.