( posvećeno pjesnikinji Medinei )
Ja, htjedoh ušutjeti baš k`o sjena,
( iako mi duša, pjesmi je sklona )
kad nesta žara u stihu kancona,
kad u oku nesta voljena žena.
I bi ona, neizmjerno otmjena,
voljena i ljubljena samo ona,
jedina mi gospodarica trona,
moja vila, čarobnica, sirena.
Al` čemu uzdah, u pjesmama žudnja,
i prijestolje kom se duša klanja,
kad posta svaka nada uzaludna.
Znam da ljubav ne nudi obećanja
ushićenosti tren ili bol grudna;
prije smrti a poslije vjenčanja!
................
Post je objavljen 10.09.2010. u 23:12 sati.