...ili U potrazi za željeznom zavjesom.
Nažalost, kasno sam se rodio. Tek 1981. Kada sam došao do dvoznamenkastog broja svojih godina, Juga je već bila u rasulu. A bolje nije prošao ni Sovjetski Savez. Od nekada velikog SSSR-a nastao je čitav niz država i državica, od Estonije, Latvije i Litve na krajnjem zapadu, do Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i nebrojeno još mnogo državica tamo negdje na istoku. Danas, dvadeset godina poslije, baltičke državice već nekoliko godina uživaju blagodat članstva u Europskoj Uniji. Istok, je još uvijek drugačija priča. Od Bjelorusije, Ukrajine i Moldove preko Gruzije, Armenije i Azerbajdžana do Kirgistana i Tadžikistana ljudi još uvijek muku muče s tranzicijskim problemima, a jedan od njih je što mnogima još uvijek čvrstom rukom upravlja neki od nedodirljivih diktatora. Dvadeset godina poslije... Još uvijek.
Put me vodi u Ukrajinu, nama najbližu bivšu sovjetsku republiku. Najvećim dijelom zato što su nam Ukrajinci privremeno ukinuli vize do kraja listopada, a inače su procedure za dobivanje ukrajinske vize, recimo,...tranzicijske. Treba to iskoristiti. A kada sam preko Lufthanse dobio, koristeći nagradne milje, potpuno besplatnu kartu do Kijeva i natrag, sve se poklopilo.
Ima sigurnih pet godina da sam bio u Estoniji, zasad jedinoj bivšoj sovjetskoj republici koju sam posjetio. Ali Estonija je već tada bila mlada nova članica Europske Unije (2004. godine je ušla s još devet drugih mahom bivših komunističkih država) i već je bila "pozapadnjačena", uglavnom zahvaljujući ogromnom finskom i švedskom kapitalu koji se u nju počeo slijevati odmah po padu željezne zavjese. Sovjetski Savez je tamo već tada bio povijesna neprijatnost (ono što bi Englezi rekli nuisance) i pokušali su se što brže riješiti svega što bi ih podsjećalo na nju. S druge strane, Ukrajina je uvijek bila bliže Rusiji i ovdje bih zaista mogao pronaći ostatke željezne zavjese. Jedna je od najvećih europskih država. Sa svojih oko 603,600 km2, gotovo je dvaput veća od Njemačke, a čak oko 11 puta od Hrvatske! Stanovnika ima oko 46,3 milijuna, a od toga oko 2,8 milijuna živi samo u Kijevu, glavnom gradu.
Uoči i posebice nakon 2. svjetskog rata Ukrajina je bila playground, igralište za Staljina i njegovu kliku. Brežnjev je rodom bio iz Ukrajine. Nadam se da je još uvijek ostalo mnogo onih sovjetskih komunističkih blokova, srpova i čekića, crvenih zvijezda, Lada i svega onoga što se nekako vezivalo za SSSR.
Kiev Borispil, glavna kijevska zračna luka, prvi je relikt sovjetskog vremena. Prvi avion je odavde poletio 1959. godine i od tada ne vidim da se puno promijenilo. Kako je već gotovo ponoć, neonske reklame daju mu malo boje, ali ni one nisu svemoguće. Teško je sakriti sivilo komunističke arhitekture. Policajac detaljno pregledava putovnicu od korice do korice, zatim uzima lupu pa provjerava da li je falsifikat pa još malo. Pa uzima neku knjižicu (valjda da provjeri treba li nama Hrvatima viza). Na kraju udara pečat u putovnicu. Ni dobra večer ni sretno ni doviđenja. Ni najmanji tračak osmjeha na njegovom licu. Sovjetska učinkovitost, bez imalo topline. Doduše, ni naši policajci nisu ništa bolji, ali to je neka druga priča.
Ulazim u stari minibus od 30 mjesta. Ima sigurnih 30-tak, ako ne i više, godina. Klima, naravno - forget it. A ljudi natrpani kao sardine. Neki čak i stoje. Prema ovome, naš Pleso Prijevoz je pravi luksuz. Ali ne smijem se žaliti - košta oko 17 kuna. Što je gotovo upola jeftinije od naše zagrebačke tarife, a kijevski aerodrom je udaljen dobrih 30 kilometara od centra.
S jednog od prvih velikih plakata na putu prema gradu pozorno gleda Viktor Janukovič, novi predsjednik Ukrajine. Kontroverzna je to osoba. Nakon čuvenog ukrajinskog diktatora 90-tih Leonida Kučme, 2004. je pokušao prijevarom dobiti predsjedničke izbore. No, nije računao da je narodu bilo dosta opresije i drugih sranja pa je podigao tzv. narančastu revoluciju i na mjesto predsjednika postavio Viktora Juščenka. No, onda je narodu dopizdio i Viktor br2 pa je ove godine natrag na vrh postavio Viktora br1. Nismo samo mi Hrvati komplicirani narod. Ovi nas Bome šišaju!
Dok gledam veliki plakat s Viktorom br1, ne mogu se oteti impresije da se nije baš puno promijenilo u Ukrajini. Ovako je vjerovatno s visine nekada budno pazio veliki čiča Staljin, pa Hruščov, Brežnjev i drugi fotomodeli, a danas je velike Sovjete samo zamijenio veliki Ukrajinac.
Kroz prozor promatram velike stambene blokove. Odmah mi upada u oči da je velika većina njih gotovo u potpunom mraku. Tek svaki dvadeseti, trideseti prozor je osvjetljen. Isprva mislim da je to možda samo u onim rubnim četvrtima, ali što se više približavam centru grada, slika je ista. Redukcija struje ne može biti jer su široke ulice, zapravo soviet style avenije, posve osvjetljene. Nije mi jasno. I sve je pusto. Da li ljudi već spavaju? Ili vani partijaju? Tko bi znao... Prva velika ukrajinska enigma.
Na pustom željezničkom kolodvoru uspijevam pronaći taxi, nekakva stara krntija. Mislim da je Lada, ali iskreno u jedan iza ponoći nije baš da mi je do provjeravanja koje je marke auto. Glavno da vozi. Istina da moram svom snagom zalupiti vratima ne bi li se ona zaista na kraju ipak zatvorila, a vožnja je takva da je najnoviji bolid Formule 1 ništa prema staroj dobroj Ladi. A s obzirom da se ove ceste vjerovatno od vremena SSSR-a nisu obnavljale (pogotovo u predgrađima), auto poskakuje po rupama poput skakavca.
Hotel Mir je jedan od onih starih sovjetskih hotela nebodera. Imamo i mi par takvih u Zagrebu, a najbolji primjer je Hotel I u Novom Zagrebu. Namjerno sam ga odabrao. Pospana recepcionerka daje mi ključ-karticu. Malo sam iznenađen jer sam očekivao u ovakvim hotelima onu uobičajenu ključetinu s ogromnim privjeskom, valjda da ne daj Bože da ga izneseš van iz hotela. Pogled po recepciji kaže mi "Dobrodošao iza željezne zavjese". Lift, star sigurnih 30-40 godina, prvo malo propadne kada uđeš u njega, a onda polako krene prema gore. Na 15. sam katu, a lift je toliko spor da pomišljam da u njemu napravim krevet jer vjerovatno do jutra neće doći do vrha. Kada je napokon došao do mojeg kata, ulazim u sobu koja je nekakav čudan mix starog komunističkog namještaja u sobi (s pravim frižiderom kakve mi imamo po svojim kućama, a ne uobičajenim hotelskim minibarom) i kupaonice s modernim, ali još uvijek soc keramičkim pločicama. S prozora se pruža pogled na komunističke stambene blokove. I dalje gotovo neosvjetljene...