psi ne laju bezveze
ulovio sam muhu pod prozorom i gledao joj krila, to čudo prirode, koje nekima omogućava brzi odlazak u svim mogućim smjerovima. juha se kuhala u loncu i još je samo par minuta falilo do magičnog trenutka ubacivanja rezanaca. domaćih. psi su lajali u parku. nije bilo bezveze. izvukao sam vaticu iz ušiju da ih bolje čujem. čuo sam i zvonce na ulaznim vratima. više puta (nisam brojao). i što sad? psi i dalje laju. pogledao sam kroz špijunku. jehovini svjedoci? ili, možda prodaju kozmetiku... ili osiguranje... ili već nešto. nešto sigurno prodaju. ne otvaram ljudima koji mi nešto prodaju na vrata. tolike sam se godine bavio prodajom svega i svačega, na raznorazne načine, ali ne volim prodaju pred vratima. ne volim prodaju uopće. više volim kupovati. ali ni to ne volim s kućnog praga ili u predsoblju. volim otići u dućan i kupovati (staromodno, ali veseli me). ne vjerujem ni u ove kataloške kupnje, jer uvijek imam osjećaj zajeba čak i kad je sve 5. i onda pomislim kako bi trebao nabaviti psa. jer psi ne laju bezveze...
Post je objavljen 09.09.2010. u 20:07 sati.