Progutala sam knedlu. Činilo se da je tišina trajala godinama. Mali je stavio ručicu na usta.
-K-kakav prsten?- zamucala sam. Tom me pogledao najčudnijim pogledom koji mi je ikad uputio. Gledao me par trenutaka, a zatim okrenuo očima i pogledao u suprotni zid. Mali je sjeo u fotelju nasuprot mene. Trenutačno smo činili trokut, a po atmosferi, činilo se da se radi o onom Bermudskom.
-Zašto okrećeš očima?- pitala sam ga vrlo bahato
-Ne mogu vjerovati da si uistinu pitala kakav prsten. Što misliš, kakav? Vibracijski prsten!-
-Šta?-
-Daj... Zaboravi sve. Ajmo, mali.- već se ustao.
-A nećeš! Misliš mi sam tak banut u kuću i zaprosit me? Što ti sebi umišljaš, tko si ti?-
-Ma kako mi je samo to na pamet palo? Pa trebo sam znat da to nikad nitko nije uspio. OK, KAKVE TI PROBLEME IMAŠ?- zaderao se na mene.
-Ja? Ja imam probleme? Stvarno si prešo svaku granicu!-
-Evo, da ih više ne prelazim, odosmo. Ae, mali!- podignuo ga je iz fotelje i spustio na pod.
-Tata?-
-Molim?
-Što je to vibracijski prsten?- mali je pogledao prvo u Toma, a zatim u mene. Provukla sam si prste kroz kosu, napravila neku čudnu facu i nasmijala se.
-Paaa... Može dogovor?- počeo je Tom.
-Može.-
-Kad dođemo doma Bill će ti reć. Može?- nasmijala sam se.
-Da.-, mali se zacerekao.
-Dobro, a sad idemo. Vidimo se, malena.- prišao mi je već kao da će me poljubiti, ali onda se predomislio. Nakašljao se.
-Da...jel.-
-Aha.-, odgovorila sam. Kad su otišli pala sam u totalni trans!
***
Vraćala sam se kući iz agencije, a lijevalo je kao iz kabla. Nisam imala kišobran, naravno, kao i obično. Nosila sam krem baloner koji je bio sav promočen i definitivno pretanak za ovakav pljusak i neke tanke traperice iz kojih se voda mogla komotno ocijediti. Kući sam išla pješice jer mi se trenutačno nije vozalo okolo. Osjećala sam se, blago rečeno, odvratno. Gadila sam se sama sebi zbog cijele situacije s Tomom, a pogotovo sad nakon svega ovog s prošenjem. Hodala sam polako iako je kiša padala sve više i više, a vjetar puhao sve jače. U blizini moje kuće nalazio se nekakav, nazovimo, parkić. Već sam si planirala tamo sjesti. Osjećala sam kako je kiša polagano prestajala, ali je zato vjetar i dalje parao zrakom. Odlučila sam zadržati misli pod kontrolom dok ne dođem na klupicu. Kad tamo dođem, onda ću se zamarati tim glupostima. Uskoro sam uspijela došetati do parka potpuno prazne glave. Sjela sam na mokru klupu i jednostavno pustila da me misli obuzmu dok su me prolaznici gledali kao beskućnika. Nije me bilo briga. Situacija vjerojatno i nije bila tako teška kakvom se meni u tom trenu činila, ali moram priznati da mi ni na kraj pameti nije bilo za njega se udavati. Niti išta tome slično, pogotovo od kad sam saznala da ima dijete. Auti su prolazili kao i ljudi zaneseni vjetrom i prolaznom srećom ili nesrećom, izgbljeni u beskraju vremena. I, ma koliko se trudila, nisam mogla maknuti misli s naše prošlosti. Ne želim si tako nesiguran život. A pogotovo ne malome. Iako, opet, javlja se i gospođica savjest. On i mali su potpuno sami. Sigurno bih obijici dobro došla. Sad si se našla javljat, glupačo! Ne znam kako ću niti što ću. Željela sam se više od svega probuditi. Glasno sam izdahnula, a onda je netko sjeo pored mene.
-Slobodno?
-Jest.-, nisam razaznala boju glasa od ulične buke.
-Što radiš ovdje?
-Oprostite?- pogledala sam osobu čudljivo. Okrenuo se prema meni i skinuo kapuljaču.
-Tom? Mogla bih isto i tebe pitati!- činila sam se vrlo iznenađenom, a izgledalo je da je to njega pogodilo.
-Išao sam do tebe. Htio sam se...ispričati za ono danas.
-U redu je.-, nastupila je tišina. Morala sam ju prekinuti.
-Gle...ne znam jesam li spremna na tako velik korak kao što je vjenčanje. Jednostavno...ne znam.-, slegnula sam ramenima i pogledala ispred sebe.
-Nisi sigurna... lijepo.-, stao je na tren, -Nisi li primjetila kako smo u zadnje vrijeme potpuni stranci?-
-Stranci? Ali, Tom...mi u teoriji i jesmo stranci...
-Pusti sad teoriju.-, prekinuo me, -Prije sam uvijek znao što misliš, kako se osjećaš, koliko me voliš. A sad... Više ne vidim sebe, vidim samo... prazninu. Samo nešto što nisam prije vidio, ili ti nisi pokazivala.
-Promijenila sam se.-, ovaj sam put ja njega prekinula.
-Nisi. Ljudi se ne mijenjaju.
-A jel? A gle sebe!
-Ja sam bio prisiljen zbog okolnosti. Budi iskrena sama prema sebi i priznaj si da me ne želiš u svom životu i da je ovo sad toliko zbunjujuće i grozno za tebe! Priznaj si da sam ti opterećenje, ali da me...trebaš. I voliš. I upravo zato... Zato ću ti postaviti pitanje koje izuskuje jednostavan i kratak odgovor.-, kleknuo je pred mene, a srce mi je zakucalo brže.
-Želiš li se udati za mene?-
Šutila sam dulje nego što sam trebala.
Et, ljudi, prije maturalca. Idem na maturalac, ne stignem javit, javim kad se vratim. Bok! :P
Frenk.
Post je objavljen 05.09.2010. u 08:41 sati.