Tužna je priča o zagrebačkom lutkarstvu. Naime, ZKL obnavljalo se nekih 5-6 godina,i za to vrijeme su djelovali u nekoj maloj dvorani, bez pravog prostora, pa su im se opravdavale prosječne predstave. Sad, kada je dvorana obnovljena, otvorena je „Čarobnom frulom“, solidnom predstavom. Nažalost, u kazalištu na sezonu jedan kreator lutaka radi 3-4 predstave, što vas dovodi u situaciju da više ni sami ne znate koju ste gledali, jer su lutke uvijek identične, sadržaj ne baš interesantan (pa čak ni djeci) , a pjesmice pritupe i u dosta strašnoj izvedbi. Još je veća šteta da se nitko od tih glumaca iz kazališta lutaka ne pojavi na PIF-u, gdje bi možda mogli vidjeti kakvu zanimljiviju predstavu, bolju animaciju, zanimljivije kreacije lutaka. PIF je uistinu velika smotra svjetskog lutkarstva – ove godine se mogu vidjeti predstave iz Bugarske, Rusije, Kosova/Francuske, Nizozemske, Slovenije, Poljske i naravno Hrvatske (posebno vam preporučam da odete podržati mlade lutkare sa Umjetničke akademije u Osijeku koji će izvesti svoje diplomske predstave!).
Neobičan koncert; Državno akademsko centralno kazalište lutaka Sergej Obrazcov, Moskva, Ruska Federacija
Ova predstava , koja je nastala 1946. godine, ušla je u Guinnessovu knjigu rekorda kao lutkarska predstava s najviše gledatelja na svijetu. I uistinu, takvu je titulu zaslužila Sergeja Obrazcova, njenog idejnog kreatora i redatelja, često se navodi kao umjetnika koji je lutkarstvu dao dignitet umjetnosti, koji je javajku doveo do savršenstva (na ruskom gapit), a u sve smo se to mogli uvjeriti u subotu navečer, odnosno nedjelju ujutro. Predstava se sastoji od niza (čini mi se 10-ak) kratkih scena, u kojem se parodiraju umjetnici raznih žanrova sa pomalo podrugljivim konferesijeom. Tako se parodira napuhani dirigent, operna pjevačica, ciganski band, mariachiji, pa čak i šansonijerka, čiji pokreti rukama neodoljivo podsjećaju na one Edith Piaf (najavljena je s pjesmom „Amour, toujours, bon jour!“).
Lutke , koje su savršeno izrađene, sa pokretnim mehanizmima za oči, bradu i usta (što pridodaje živosti lutaka i mimici), jednako su dobro animirane, glazba je popratila ovu predstavu bez puno riječi na najbolji mogući način. Uz izvrsnu animaciju lutaka, kojima se učestalo okreću glave , šeširi, brade padaju prema dolje, itekako nas je nasmijao i konferesije, sa svojim ciničnim komentarima, koje smo tek djelomično razumjeli.
Ono što je pridonijelo dojmu i dugom pljesku je itekako demonstriranje zahtjevne animacije javajke – glumci su, kažu, samo za 43. PIF izašli pred paravan i demonstrirali težak, ali komičan prikaz tanga, koji uključuje gotovo iste pokrete za njih kao i za lutke.
Teško je reći, ali nažalost, ova predstava je u konkurenciji, i postoji velika šansa da će osvojiti dobar dio nagrada, i zasjeniti druge, povijesno manje važne predstave.
Za kraj mogu samo navesti riječi Marijane Županić Benić o ovoj predstavi, a zaista govore sve:
„Sad si ovu predstavu pogledao, i više ne moraš nijednu“
Čarobnjak iz Oza, Kazalište „Atelje 313“, Sofija, Republika Bugarska
U ovoj , bugarskoj verziji „Čarobnjaka iz Oza“, Dorothy živi u hladnoj metropoli (što bismo teško zaključili da ne piše u programu), a najveća želja joj je otići u čaroban svijet mašte. Tu joj želju ispunjavaju četiri lutkara (koji će kasnije postati Lav, Limeni, Strašilo i Čarobnjak iz Oza), te ju odvode u čarobni svijet, gdje moraju ubiti zlu vješticu i doći do čarobnog i smaragdnog grada Oza.
Itekako je zanimljiva pozornica, odnosno scenografija, smještena u veliku kocku koja se po potrebi okreće, izvrće i premošćuje plastičnim površinama. Te izmjene (preslagivanje) scenografije ispunjeno .što ruši dojam o predstavi.
Lutke su lijepo izrađene i dobro animirane – naravno, neusporedivo s Obrazcovljevim kazalištem, ali svakako dobro. Ipak, ovo je predstava za manje prostore od ZKL, s obzirom da su lutke male, te se iz daljine jedva vide, a zasjenjuju ih glumci, koji su za vrijeme cijele predstave vidljivi.
Sve skupa, radi se o zanimljivoj predstavi, čiji dobar dio nismo razumjeli (nedostatak titlova!), ali nasreću, radi se o dobro poznatoj priči, što je olakšalo shvaćanje, ali ipak, bilo je tu duhovitih opaski, koje jednostavno nismo mogli razumjeti.
Maske u meni, „Atelje 313“, Sofija, Republika Bugarska
Vjerojatno zbog sudjelovanja dvije predstave iz ovog kazalište, „Maske u meni“ prikazane su izvan konkurencije, što je prava šteta, jer su kao predstava interesantnije od klasičnog „Čarobnjaka iz Oza“. Predstava je nastala iz vježbi s kazališnim maskama, koje su se pokazale izvrsnima za otkrivanje potencijala mladoga glumca. Sastoji se od 5 minijatura, koje su praćene izvrsnom glazbom (upotrjebljeni su različiti glazbeni stilovi, koji se prilagođavaju situacijama, pa tako u istoj minijaturi možemo čuti „Je t´aime…“ Serga Gainsbourga i „Jingle Bell Rock“), a u svakoj se nameće jedan ili više problema suvremenog svijeta, koji su dani svakome na slobodno tumačenje.
Tih 5, tematski nepovezanih minijatura, povezani su kratkim skečevima o odbacivanju maski, odnosno licemjerja, o prihvaćanju , ali i odbacivanju različitih i sličnom. Teško je uopće prepričati jednu od tih minijatura, jer su sastavljene od niza elemenata, originalnih ideja (kada čarape navučene na potkoljenicu glumaca postaju instrumenti – prugasta čarapa klavir, žuta čarapa saksofon…), te zahtjevne animacije maski koje se gotovo nikad ne nalaze na glumčevom licu – već na stražnjici, kosi, ruci i ostalim dijelovima tijela. Prva i zadnja minijatura možda su najzanimljivije – prvu možemo protumačiti kao tri djevojke koje su prisiljene biti prostitutke, od kojih jedna na kraju umire, a posljednju kao staricu koja prosi , te se nitko ne sažalijeva nad njom sve dok ne umre. Svi su ti prizori popraćeni i zanimljivim oblikovanjem svijetla, pa u jednom trenutku čak upotrebljavaju i bljeskalicu, prikladniju za rave partije, koja ipak izvrsno služi ideji.
Kvalitetna predstava, čiji se dijelovi mogu bolje ili lošije upotrijebiti u neku drugu namjenu, pokazuje raznolikost lutkarstva, koje se ne temelji samo na nakićenim marionetama i javajkama, već i ovakvim predstavama, za čije je promatranje potrebno i vlastito razmišljanje.
Lirika i Epika, Kazalište lutaka Budimpešta, Republika Mađarska
Ovaj interesantan tekst napisali su Borbala Szabo i Daniel Varro (akcente na njihovim imenima sam izostavio), te je prvo prikazan u dramskom kazalištu, ali i sami kažu da je pravi oblik dobio tek u lutkarskom kazalištu. Priča govori o Lirici i Epici – dvjema državama koje su u ratu zbog drevnog nesporazuma – sve to treba okončati svadba princa Lira i kraljevne Epike. No, naravno, zbog raskalašenosti liričara i uštogljenosti epičara, nesuglasica oko matičara odnosno svećenika, svadba se otkazuje, a dvije države nastavljaju rat besmislenosti, koji vode riječima i međusobnim špijuniranjima.
Tekst je izuzetno komičan, a nasreću, imali smo ga prevedenog na platnu pored, što nije odvlačilo pažnju, jer smo mogli pročitati veći komad teksta, pa pratiti ostatak predstave, odnosno simpatično animirane lutkice od kartona, koje su izvrsno pristajale na slabije osvijetljenoj pozornici. Humor se očituje u rimovanim uvredama Lirike, te uštogljenim odgovorima Epike, koji karakteriziraju razliku između proze i stiha, naravno u krajnostima.
Već spomenute minijaturne lutke predivno su animirane, svaki njihov pokret se mogao razaznati (publika je upućena da sjedne prvo u prvih 5 redova, bez obzira koja mjesta zapravo imaju), a sve je ponovno pratila glazba, odnosno pjesme izvođene na pozornici, i to a capella, , pa su sporedni glumci činili harmonijsku pratnju, a glavni su nosili melodiju, što je izuzetno teško izvesti, ali su i oni očito glazbeno obrazovani, te imaju ugodne glasove i dobro su uvježbani (intonaciju im je davala usna harmonika).
Interesantna predstava, koja ispunjava svih 90 minuta radnje bez odugovlačenja i patetike zanimljivom pričom, animacijom i scenskim rješenjima.
Zabranjene ljubavi, koprodukcija Lutkarskog kazališta Ljubljana i Umjetničkog društva Konj, Republika Slovenija
Ne radi se tu o prijeziru prema sjeverozapadnim susjedima, ali ova predstava, temeljena na motivima mitova o Narcisu, Pigmalionu, Pasifaji i Dedalu i Ikaru vizualno je vrlo dojmljiva, ali neujednačene fabule I vrlo usporene radnje (svi pokreti glumaca na pozornici), te minimalističke scenografije i lutaka koje nisu ispunile prostor Komedije.
Naime, predstava počinje pričom o umjetniku koji je izradio lutku toliko realnu da se zaljubio u nju i povjerovao da je živa. Ta priča dobro je započeta, praćena sjenama na ogromnom platnu koje izgledaju životno, iako se radi o plesu s lutkom u prirodnoj veličini, ali nejasno završava, ostavljajući tako prostora za razmišljanje, koje je suvišno.
Nastavlja se mitom o Narcisu, koji je mizerno prikazan. Naime, jedino što je prikazano je čovjek koji stoji nad velikom posudom vode, a nakon nekog vremena, praćen pompoznom glazbom se utopi. Ne vidi se niti pretvorba (metamorfoza, kojoj su opis mogli preuzeti od Ovidija), niti početak priče. jednostavno, prikazan je samo taj dio u kojem se utapa, a to je prizor koji djeluje itekako zastrašujuće.
Priča se nastavlja s mitom o Dedalu koji je ubio nećaka Talosa. Tu priču je jednostavno nemoguće povezati ako niste upozoreni da se radi o tome, jer jednostavno, nema nikakvih naznaka o čemu se tu radi, niti da je netko ubijen. To je možda i najzamorniji dio, jer nije praćen interesantnom glazbom, niti je dobro prikazan. Naime, teško je te mitove prikazati bez ijedne riječi, a s obzirom da se inače izvrstan Silvan Omerzu odlučio na to, onda je trebao bolje izabrati glazbu, te drugačije animirati lutke.
Nakon toga slijedi Ikarov i Dedalov dolazak na Kretu, mit o kraljici Pasifaji i biku (prikazan prilično nastrano, kakav i je), rađanje minotaura , te vizualno najefektniji bijeg Dedala i Ikara s Krete te pad u more.
Ideja je mnogo obećavala, ali sama predstava nije ponudila mnogo. Lutke su izvrsno izrađene i animirane (izrađene su od drva, poput onih lutaka za vježbanje crtanja figura), a animacija me fascinirala – teško je pokretati te male lutke proporcionalnim pokretima – malim i diskretnim, a ponovno dovoljno zamjetljivim. Druga dobra stvar u predstavi je da je svaki dio pozornice funkcionalan. Ipak, te male lutke našle su se pred ogromnim platnom za sjene, te velikom prostoru Komedije, te jednostavno nisu dovoljno primijećene, a sami lutkari nisu krivi za gore navedene propuste. Solidna i pomalo prenapuhana predstava, ali na razini PIFa i ostalih predstava.