Piše Žorž Crmarić
Odlukom američkog predsjednika Obame, iz Iraka je – nakon sedam godina ratovanja – povučen i zadnji pripadnik “borbenih” snaga Sjedinjenih država: od nekadašnjih 170.000 američkih vojnika, u Iraku ih je, od sinoć, 50.000 - uglavnom u savjetodavnoj i instruktorskoj ulozi. A i oni bi se do kraja sljedeće godine trebali vratiti kući.
Okončanje “borbenih operacija” američkih snaga bilo je povod nebrojenim rekapitualcijama postignutog, uz često pitanje: nakon 4,416 poginulih američkih vojnika i više od 100,000 poginulih Iračana, te 700 milijardi potrošenih dolara - može li se proglasiti pobjeda? Pitanje uglavnom ostaje bez odgovora iz jednostavnog razloga što je rat završen za američke “borbene snage,” ali ne i za sve druge – domaće i strane - koji su i dalje tamo.
Ono što se pri rekapitulacijama rijetko spominje su neželjene posljedice invazije i okupacije Iraka. Teško je razumjeti kako te neželjene posljedice nisu mogle biti predviđene. Ili, ako jesu, da se na njih svjesno išlo zato što se vjerovalo da je Irak navodno do zuba naoružan oružjem masovnog uništenja, te pruža utočište al-Qaidi. Vrlo brzo se potvrdilo da Saddam uopće nije raspolagao najopasnijim oružjem, niti je pružao gostoprimstvo militantnim vjerskim fanaticima Osame bin Ladena – koji su, istina, počeli hrliti u Irak, ali tek nakon njegove okupacije.
Jedna od najozbiljnijih neželjenih posljedica je svakako – širenje uporišta Islamske republike Iran. Od pobjede šijtske islamske revolucije u Iranu 1979. pa do američke invazije na Irak prije sedam godina, Bagdad je bio glavna protuteža Teheranu na Srednjem istoku i Perzijskom zaljevu. Glavni neprijatelj islamske teokracije tijekom osmogodišnjeg iransko-iračkog rata bio je Saddamov Basistički režim… San Khomeinijevih sljedbenika o rušenju jednog od najokrutnijih režima u novijoj povijesti ostvaren je bez da je Iran maknuo prstom.
Drugi dio iranskog sna – onaj o uspostavi šijitske islamske republike u Iraku – istina, nije do kraja ostvaren, ali su sve opcije i dalje otvorene. Ne treba zaboraviti da su se gotovo svi šijitski vjerski čelnici – koji su godinama uživali gostoprimstvo Islamske Republike, sklanjajući se od Saddamovih progona većinskih šijita – sada u Bagdadu, mnogi od njih u najvišoj vlasti. Uz to, većinu od oko tri milijuna iračkih izbjeglica čine suniti, čime se još više poremetio odnos snaga između sunita i šijita (naravno, u korist Iranu naklonjenih šijita…) U svakom slučaju, nade da je rat u Iraku završen su nažalost - preuranjene.
Post je objavljen 01.09.2010. u 21:02 sati.