Danas sam radila generalku u stanu, ono, godišnje pospremanje. U biti, nije tu bilo previše posla jer pospremam postepeno tijekom godine, npr. prije 2 mj.sam napravila dežoharizaciju i dekartonizaciju, tako što sam bacila staklenke (koje me stara molila da čuvam) u kojima su se skrivale prave familije žohara. Ma, sad zvuči ko da mi je stan smetlište, ali nije tako, poprilično je uredan, otkad ja živim u njemu. :) Inače, žohare ne mogu vidjet ni nacrtane.
Još od jučer odkako sam u Zagrebu odgađam pisati, neznam zašto. Inače je sve dobro samnom.. Bit nepovrediva-to je moj moto. Samo kad barem za to nebi trebali lijekovi... Pilulu serotonina da izume. Pa već jesu -antidepresivi djeluju slično,barem mislim. Može se i postić vježbanjem isti učinak.
No...jučer otkad sam stigla ovamo bila sam, e pa, ko da me netko šmrkom polio, makar sam imala kišobran pa nisam pokisla. Znam da nije osobito zanimljivo slušat što sam sve radila tu večer, ali samo ću reć da sam se osjećala ko da ću ili umrijeti ili neobjašnjivo živnuti. I tako nekoliko sati, jednostavno se nisam mogla pribrati. Apetit nula bodova, osjećaj praznine i apsurda pojačan do maksimuma. Ništa nije dopiralo do mene, ni pjesma ni ništa....
Jednostavno sam se osjećala ko u nekakvoj klopci, zarobljeno, osjećala se loše i psihički i fizički, neznajući uopće što me je dotuklo...što je to na što ja već nisam navikla i vidjela stotinama puta?
I onda sam naletila na-juhu u vrećici. Na jebenu juhu u vrećici koja je tu već možda godinama, a nitko je nije potrošio. Juha, kava i žlica meda su mi skroz zavrtile perspektivu,začas sam postala optimistična i vedra.. I zamisli sad, koliko mi dnevno
učinimo loših koraka, odluka, i koliko tome je izravno uzrok umor i manjak energije..Zato znam koliko je bitno da se čovjek pobrine da se fizički osjeća čim bolje...
Ponekad me stvarno čudi pomisao-koliko puta sam se dosad zatekla pitajući se -što samnom ne štima. (I prije puberteta). Oduvijek sam nekako ispitivački, radoznalo nastrojena prema svemu. Primjećujem abnormalnosti odmalena i one tako duboko utječu na mene i mijenjaju me. Mislila sam da će se to promijeniti npr.kada iziđem iz srednje, kada se sve nekako sredi i uravnoteži, međutim te neke stvari koje su me tada smetale, sada još teže podnosim. I sve su mi jasnije. Izvor tih sranja nije zapravo moja nesposobnost toleriranja, već to što uglavnom svi očekuju da se ponašaš prema statičnoj slici koju imaju o tebi u svojoj glavi. Ne mogu se natjerat da budem prazna i isprana mozga. Imam neki problem da mi smeta kurčenje. I tuđe, i moje. Zapravo, smeta mi kurčenje po tuđim pravilima, ako se i želim kurčit, 'kurčit' ću se na svoj način, ako to netko smatra kurčenjem, a ne onako kako bi netko volio.
Znam da šaltam previše teme, ali jebiga kad neznam pisati blog. Niti neznam kak bi on to točno 'trebao' izgledati... Čisto radi ravnoteže se ovdje malo razularim na papiru; ne mogu uvijek i svuda paziti na estetički dojam. I tako najčešće ispadne i najljepše.
Ali problem je kaj ja neznam što da očekujem od ovog komadića moje psihe istresenog na papir. Prati me često osjećaj nedorečenosti, ali je opet i nemoguće da pretočim cijeli svoj mozak ovamo. Sve ka bih i mogla, nebi bilo dobro da to sve napravim ovako za javnost. Nije ni potrebno sve to, samo kad bih bila sigurna da ovo što i uspijem zapisati jesu doista moje autentične misli- dio onoga što napišem je friško, manji dio čine misli koje se već neko vrijeme koprcaju u svjesnom umu.
Sad nakon nekog vremena, kada sam otkrila dio svojeg identiteta ovdje, doduše skoro ništa od formalnog dijela, ništa što mi piše na osobnoj...pitam se s pravom-čemu mi ovo služi..? Jeli ovo sada sredstvo s kojim istupam u javnost? Jer....ono, pišem o tome kako sam pošandrcala nakon što sam pokisla vani, pišem šta sam jela, da sam u stanu našla žohare, kakvog muškarca želim,ovo ono.....ja kukam i zabavljam čitatelje. Ja sam entertainer.
Post je objavljen 31.08.2010. u 17:58 sati.