Prihvatio sam stvarnost interpretacijama njenim. One je slijede. Stvarane mislima predstavljaju sliku stvarnosti načinom osobnosti kojoj se obraćasju. Stvaramo ih sami za sebe. Upravo ta misao stvarateljica treba vrijeme konstrukcije svoje i ono jest kašnjenje u predstavi istine. I uvijek je tako. A kako bi to bilo da istovremenost bude? Bile bi to interpretacije bez stvaranja, bez vremena, trenutne. Bile bi stvarnost, a ne interpretacija. U takovom svijetu misao nebi postojala kao sredstvo interpretacije, osim možda kao umjetnička interpretacija. Možda ustvari život i jest umjetnost, ali na nekom drugom nivou svijesti, na drugom stupnju njenog razvoja.
Sve što mogu iskazati stvarnošću nije stvarnost, osim da je stvarnost, da se to trudim.
U svemu tome vrlo je zanimljiv pojam, vrijeme. To je ono nešto čime razliku tumačimo. To je ono između stvarnosti i stvarnosti.
Nizovi stvarnosti, ali našom predodžbom, stvaraju vremenske nizove. Jesmo li tako vrijeme stvorili mi našom nesavršenošću za predodžbu istinske istine? Pa, nekako nam je jasno da tren nije vremenom, jer za njega vtrijeme ne postoji. On je presjek stvarnosti. Presjek možemo raditi svagdje. Pa od kuda nam uopće pretpostavka o dva susjedna trena, kada nema mogućnosti niti postaviti dva susjedna presjeka. Uvijek postoji onaj još bliži. Zanimljivo. Razmišljajući tako vidim da u graničnim područjima baratamo pretpostavkama koje nemaju smisla doli u našim pogrešnim viđenjima istine.
Često sam tako pokušao zamisliti život u vremenu. Zamislio sam niz godina do oko 100, koje su nešto veće od prosječnoga ljudskoga života. Niz je to koji vremenski ispuni život. Tada zamislih dvije tisuće, pa deset tisuća, pa milion godina. Nije lako zamisliti to, ali povijest mi malo pomaže u predodžbi toj. Starim Rimljanima sam bio daleka nedokućiva bidućnost, a onima što će doći u dalekoj budućnosti ću biti daleka prošlost. Ako je ta budućnost ili prošlost istinita, onda sam sada za njih, tj. istinu njihovu, u dalekoj prošlosti ili budućnosti. Skoro nedokućivo. I tako zamislih nekoga u dalekoj budućnosti kako zamišljen gleda u vrijeme i traži istinu. A ja? Evo me ovdje u dalekoj prošlosti. Priznajem istinu u kojoj si i ti budući, a i ti davni. Da, ali ti za ove sada, po svijesti njihovoj ne postojiš. Ovo za njih nije tvoje vrijeme. Ovdje nisu trenuci tvoga života za njih. Čudno, a ja se tebi obraćam. Tebi onome stvarnome. Ne mislima koje te čine, nego osjećajima tvojim. Trudim se dokućiti. Pa što onda je vrijeme? Već vidjeh kako istinskom istinom ne postoji potpora vremenu. Stvorile ga naše pogrešne predodžbe. Po njima postojim u nekoj prošlosti ili budućnosti vašoj i na taj način vi meni ne postojite. Ne! Zar da svojim nemoćima pobijam vašu stvarnost. Vašu istinsku istinu.
Nastojim li to mislima stvarati imaginarni prostor, u kojem ostaje mjesto za vas. To je tek moj put istini. Zanemarujem vrijeme, ali još jedan činbenik predodžbe moje jest ovdje. To je prostor. No, neka ga za sada. I njime ću se pozabaviti. Vidim i njegovu nepostojanost.
Pa kako onda stvaran svijet izgleda?
Nikako!!!!!! On ne izgleda, on jest. Istina jest, ona ne postoji, ona jest!
I kada tako mislima to predstavim kreću pogrešne predstave gdje načinima naših predodžbi uporno gradimo konstrukcije. Uporno pogrešno radimo s onim sa čime se tako raditi ne može. Naravno, da rezultat budu nerealnosti i mistike koje zastrašuju ljudski um. Svijestan sam nemoći, ali nemoć jest u načinu krivom. Zašto nastojimo pogrešnim načinom slijediti stvarnu istinu?
Pa, dobro, zanemariti ću predodžbu. Neka bude predistina mene. Neka ne bude samo očima, ili samo mislima … Neka bude cjelovitošću. Da, ali tada nema ono pred…, jer cjelovitost nema ono još nešto pred čime istina jest. Tada cjelovita ne bi bila. Pa, što onda? Ovdje vidim vrata nakon kojih jest nešto divno o čemu ni govoriti ne mogu. Svaka riječ i misao bila bi udaljavanje. Ne postoje riječi i misli. Njima se igramo nakon… u nečemu što nazvali smo vremenom u prostoru.
Život i ti nisu ono što misliš.
I toliko ovdje o tome, a Tebi pružam ruku kojom Te pozivam Istini. Upoznaj sebe istinskga…
Radost i sreća na putu neka vas prate, dragi moji … :)
Post je objavljen 30.08.2010. u 20:38 sati.