Marketing
KRAPINSKE TOPLICE -2.
Kao što napisah,nastavak slijedi.Gospođica Mija je malo "prikočila" moga sina od ideje da mora kući.Lijepo su se družili u šetnjama,igri pod košem/ubacivali/su u koš,kupanjem u bazenu,pričanju...Ma zaista je bilo lijepo,da nije ono ALI,jer nije to kod kuće.Bilo je tu još mladih gospođica;Monika,Nikolina,Bernarda,Darija..a i mlade gospode;Luka,Ivan,Marin,Matija,...Bilo nas je iz Broda,Kruševice,Zagreba/3/,Bjelovara,Gospića,..Jedno lijepo druženje djece i majki.Prvi put sam se osjećala "lijepo i na svom" jer bila sam u društvu onih koji imaju probleme iste ili slične mojima,djecu sličnu mome sinu,majkama koje pate kao i ja,onima kome je teško što su tamo -kao i meni,majkama koji svoju
tugu "tope" smijehom i šalom,...Dok šetamo vani,svako ti je spreman pomoći,upitaju za sina,djelimo tugu,sreću,svi smo isti i djeca i roditelji.Poslije večere moj sin je želio igrati košarku.Ovako je to bilo:
On i Mija ,naravno skupa.
Prije večere u 18.sati išli smo na Misu u ambulanti,koju je vodio pater Luka Radja.
To nam je bio melem za dušu.Svečenik isti kao i pacijenti.Jako dirljivo.Uživao je ići na Misu.
Ne samo on,nego i ja i mnogo drugih pacijenata.Zaista je to jedan divan svečenik.Rekao je da mu se ukazala Gospa i rekla da će stati na noge,ali da svi mole za njega Zdravo Marijo..Zato tko može neka moli za njegove korake.A to ste trebali vidjeti,pred spavanje kako moj sin moli za njegove i svoje korake.Poslije Mise ,pater uz pomoć svog pomoćnika ustane na noge.Ipak se malo oporavio.Moga sina je to potaklo da i on učini isto.Uvijek je sjedio u kolicima pod Misom.Jedan dan je bilo manje vjernika i ja sam ga postavila na stolicu pokraj mene.Inače uvijek stojim iza njega,a taj puta je rekao da sjednem.Kada smo ustajali,on je pokušavao isto.Plašila sam se za njega,jer nemože stajati.Prvo što su mu noge u koljenima savijene,a stopala su skroz iskrivljena te stoji unutarnjom stranom.Ustao je i duže stajao,pri tome ga nismo smili nitko pridržati ali smo svi bili spramni oko njega.Suze su mi išle od sreće jer on stoji sam ali uz puno muke ,što se vidjelo na licu.Molio se glasno kako on to zna/nemože tiho pričati/.Svi su u njega gledali i puštali suze kao i ja.Vrhunac je bio,kada više nije mogao izdržati a želio je.Tada je nastao plač i vrištanje.Počeo je nabrajati i kukati,kako on nikada neće moći stajati sam,da kako će ići na svoje vjenčanje-da će ga morati voziti u kolicima,da neće moći imati djecu,da neće na vjenčanje doći svojim nogama....Tada je to bilo pre strašno za slušati.Moje suze radosnice,zamjenile su suze bola i očaja zbog velike tuge njegove.Svi smo ga ubjeđivali da treba vremena i upornosti i da će sve biti dobro,ali dugo nam je trebalo da se smiri.Moja bol i njegova,nisu za opisati.To može razumiti samo onaj tko prolazi isto.Toliko toga čeka nas i našu djecu i toliko je tih prepreka koje nas čekaju svake sekunde.Ipak se nadam da Bog misli i na našu djecu i na nas.Ljudi nisu svjesni šta je sreća u djeci ,dok se ne desi zlo i poremeti im život.Puno je djece koja su na liječenju,zbog nepažnje vozača,koji ne misle ni na koga.Da je samo vidjeti tu djecu koja su se nekada bezbrižno igrala,a sada žive kao invalidi,bez rječi ili krikovima pričajuči.Pa to je vjerujte prestrašno.A roditelji suze lije svaki dan ,da bi potoci suza mogli teći posvuda.Jako me to šokiralo.Mi se nosimo s problemima od njihova rođenja a ovi su roditelji osjetili živost i korake svoje djece,a sada niti pričaju a niti hodaju.Pretvoreni u malene biljčice koje se trebaju puno njegovati.A oni uvijek išćčekuju njihovu dječicu da im dođu i veselo prepričavaju svoje događaje.To ih jako boli,jer treba puno upornosti i snage da uspiju.Nemogu vam opisati kako me je to dotuklo.Toliko imaju problema za dobiti dane/ako su zaposleni/,da bi bili s njima,kod kuće ostave drugu djecu,treba to plaćati a ožiljke na srcu nitko nemože zacijeliti .Grozno,grozno..
Svako sa svojim problemima i mi smo polako sve nalazile načina da pričamo jedna s drugom.Bog nam je dao djete s posebnim potrebama,znajući zašto,i ipak hvala mu na tome.Ta djeca imaju srce veće i od cijelog svijeta,a ljubavi za cijeli svijet.Uz njih otkrivamo jedno novo carstvo i neku novu ljubav.
Izgurasmo prvi tjedan vježbi ali stiže nam vikend.Subotom samo med.gimnastika.
Odlučili smo ići na vanjski,gradski bazen.
Veselje djece;Toni,Ivan,Monika,Mija i mi majke.Dan pakleno vruć,vjetrić,sunce..a mi svi u bazen.Kada smo izašli,primjetim krv ispod nogu moga sina.Pogledam ,a ispod palčeva curi krv.Pri izlasku me upitao kakve su to pločice da se ogrebao.Ima zaista na mjestima poidanih pločica,pa sam mu rekla da je vjerovatno malo zapeo na pločicu/papuče za odu naravno nisam ponijela/misleći da za bazen netrebaju-ali greška.Umotala sam mu prste i u ambulantu.A oni kao u čudu,da otkuda to.Do kraja boravka u toplicama svaki dan prije kupanja stavljali su mu neki flaster da može u vodu a poslije kupanja gazu s lijekom za ranu.To mu je jako išlo na živce i bio je u panici.,hoće li mu to proći.
Evo sada je to prošlo uz domaće liječenje.
Post je objavljen 29.08.2010. u 08:11 sati.