Opisati osjećje koji me opsjedaju baš i ne mogu,osjećaje tuge i nemoći koji me razdiru. Da li treba dignuti sidro,zaploviti ne hajući za ništa?
Možda da zaboravim tko sam i što sam,da prihvatim sliku koju si ti stvorio o meni,da se pomirim s tim,da prihvatim istinu,da zato ne plačem više.
Bez obzira što to nisam ja,da se prestanem boriti za sebe i da pustim da rijeke teku....
Puno grešaka sam napravila,mnogo gluposti,ali nisam takva kakvom me ti opisuješ.
Toliko puno sam ružnih stvari čula o sebi,da je možda vrijeme da to i prihvatim,možda je ipak vrijeme a stanem i poslušam,jer ja sam jadni poslušnik bez prava na svoje ja....vrijeme je da zaboravim da prihvatim da umirem lagano...nestajem ja.
Post je objavljen 25.08.2010. u 14:31 sati.