Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ivodalmatin

Marketing

Nogomet više ne stanuje ovdje


Objavljeno u župnom časopisu "Navještenje"


U derutnoj petokatnici nedaleko maksimirske "ljepotice" upravo je završio subotnji ručak. Martin i njegova supruga Jadranka pozvali su na ručak Martinova najboljeg prijatelja Stipana koji je živio ispod njih na drugom katu. Njegova supruga nije došla s njim. Razlog je, naravno, opravdan. Stipan se, naime, nikada nije ženio iako je bio zagazio duboko u šesto desetljeće života. Njegova najveća ljubav, a to se lako dade iščitati i na njegovoj mišici, bili su splitski "bili".
Otud i tetovaža legendarnog Šurjaka, duge kose, koji ljubi osvojeni "pehar".
Na njegovu žalost, otkako je samostalne hrvatske države, takvih prigoda njegov najdraži klub nije imao napretek. Zapravo, "ako ćemo pošteno", rekao bi Stipan, za ovaj nogomet koji se danas igra i za ove titule klubovi ne zaslužuju dobiti ni pol "pehara".
Njegov domaćin Martin, iako "plave krvi", skoro bi se složio s time, makar zna dodati "ako u onoj državi nismo bili politički podobni da bi bili prvaci, e sada jesmo, pa i neka smo ih nakupili!"
Njegov prijatelj bi samo procijedio: "Vidi se u Europi koliko vam titule vride! Nabiju vas ka staru kantu dočim povirite vanka!"
Martin je navikao na ovakve digresije, pa bi mu potpuno hladnokrvno odgovarao protupitanjima u stilu: "Hoćemo sutra negdje na debrecinke, a Stipac?" Aluzija je, dakako bila na ne tako davnu veliku europsku sramotu "majstora s mora" s mađarskim klubom iz grada kobasica..
Na to bi Stipan njemu spomenio da će mu sutra kupit zlatni lančić za jubilej od 40 godina dinamovih posrtanja u raznim europskim kupovima.
To bi Martina ipak malo žicnulo pa bi odvratio: "A kup velesajamskih gradova kaj smo osvojili, kaj je ti niš?"
"Moš to obisit mačku o rep! To je bilo prije Krista…"
"Ako je to bilo prije Krista onda ste vi osnovani u kamenom dobu!"
"E, dobro si reka, mi još u kamenom dobu a vi četerestipete ka su vas partizani osnovali i dali van to lipo ime boljševičko!"
A zatim je Martin svom Stipanu nabroja sve hajdukove "partizanske zasluge" ne zaboravivši ni veliku petokraku s kojom su se "bili" dičili do domovinskog rata, a Stipan njemu da "nije bitno čija je petokraka bila mrvu veća već ko je više dava igrače u Zvezdu" i td.
Naposljetku, sve bi te male nesporazume izliječila jedna čašica zagorskog gemišta ili kakva stara dalmatinska berba.





Nakon ukusnog ručka sjedoše malo na nevelik balkon za stol. Odmah se dotakoše raznih tema. Od onih političkih, sportskih do onih iz domovinskog rata kada je Martin na bojišnici kod Petrinje izgubio nogu od tenkovske granate. I Stipac je tada bio s njime ali je na toj utakmici imao više sreće. Tom prilikom je Martiju, kako ga već zove, podvezao butinu da ne iskrvari. Liječnik iz postrojbe je poslije ustvrdio da mu je time spasio život. Stipac nije tako mislio jer je samo učinio što je jedino u tom trenutku mogao i morao. Marti je cijenio Stipčevu samozatajnost, ali bi u rijetkim razgovorima u većem društvu na tu temu obavezno dodao kako je Stipac zoljom u skoro istoj sekundi uništio tenk koji ga je učinio invalidom, ali zamalo i pokojnim.
Svi bi tada Stipca pogledali s neskrivenim divljenjem na što bi on samo odmahnuo rukom od nelagode i brzo skrenuo temu na nešto drugo.
Stipac je zapravo rođeni zagrepčanec, ali su oboje njegovih pokojnih roditelja dalmatinci koji su se kratko prije njegova rođenja zbog posla doselili u Zagreb iz okolice Splita.
Njegov je otac bio inženjer u nekoj tvrtki i jako je volio svoj posao, no više od svega volio je Hajduka. U šali bi znao reći da mu je splitski klub brat blizanac jer su rođeni iste godine, te čak i istog dana!
On je uvijek išao na utakmice dok je živio u Dalmaciji dočim je u Zagrebu pratio uglavnom derbije. Zato je uspio na Stipana, starijeg sina prenijeti svu strast prema "balunu" i "ajduku".
Martijev otac nije bio zadrti dinamovac, ali je on svejedno od djetinjstva zavolio plavu boju. Jedan od razloga je taj što se uvijek kao malen dječak nedjeljom pitao kuda idu one mase ljudi s plavim zastavama pored njihove zgrade. Jednom ih je pratio i vidio da u redovima nestaju na maksimirskom stadionu. I on je tako kao dječak stao s drugima u red pred stadionom. Na nekoj uskoj kapiji striček s brkovima ga je pitao: "A karta, dečec?"
"Kaj karta?"- upitao je zbunjeno. Tada ga stričeg pogladi po kosi i reče: "Hajde, uđi, ali dobro navijaj!" Nije znao u taj čas što znači ono "navijaj", ali je uskoro shvatio. Do dana kada je počeo rat nije preskočio gotovo ni jednu utakmicu bilo da se igralo u Maksimiru ili "na strani". I navijao je, još kako je navijao! Nerijetko bi ga ponedjeljkom u školi učitelji pitali "što ti je danas s grlom Martine", a on bi isprva govorio da je pio mrzlu vodu iz frižidera ili bi samo slegnuo ramenima. Poslije su svi znali otkud grlobolja uvijek ponedjeljkom pa ga nisu niti gnjavili suvišnim pitanjima. Tako je on uvijek ponedjeljkom bio oslobođen usmenog odgovaranja. Jedino ga je onaj učitelj Miloš znao propitkivitati . Jednom ga je pitao znajući da je vatreni navijač "što znači ono Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska sa njima se ponosi čitava Hrvatska?"
On je na to promuklo odgovorio "znači to da je Dinamo najbolji u Hrvatskoj!"
To je čak i tom Milošu bilo smiješno te se s cijelim razredom udario smijati.Od tog je dana Martiju porasla popularnost među dečkima sa sjevera tako da je ubrzo stekao brojne prijatelje među njima.
Ipak, najveći prijatelj bijaše mu "zakleti" hajdukovac s kojim je na balkonu upravo kartao belu i pio gemišteca.
Nakon nekoliko partija, Stipac odloži karte sa strane i predloži prijatelju:
"A da skoknemo malo do stadiona?"
"Čuj, ti znaš kak ja mogu skakati s ovom protezom…"
"Ma, dobro, znam, polako ćemo…"
"Ja ti ne znam ni s kim Dinamo danas igra.."
"Nema veze, ono da odemo za dobra stara vrimena…ti navijaj za plave, a ja ću za one druge.."
"Ali, nisam već dugo bil tam, a zadnjih godina i slabo pratim ta događanja…znaš da to više nije kak je nekad bilo.."
"Znam, znam, ni ja ne pratim nego ono šta daju na televiziji, nego lipo je vrime, pa sam mislio, nije nam daleko…"
"A kad je tekma? Kak znaš da se igra?"
"Ma, vidio sam s balkona dva momka sa dinamovim kapama i zastavama…ne idu valjda u park gledati slonove…"
"Ne idu sigurno, jer već nekoliko godina nemaju više slonova u Maksimiru…"
"Daj, Marti, ne zafrkavaj me, ajmo malo do stadiona, a možemo i na pivo negdje, ja častim…"
Marti tada duboko uzdahnu kao da se sprema popiti gorki sirup, jer je odlučio prije nekoliko godina da neće kročiti na stadion dok se neke stvari u načinu vođenja kluba ne promijene nabolje. Postepeno se tako ohladio od svoje velike strasti koja ga je nosila kroz život.
Marti nije mogao podnijeti činjenicu da njegov voljeni klub uz kojeg je odrastao vode ljudi kojima je na prvom mjestu osobni materijalni probitak, a sveto ime Dinamo tek na drugom ili trećem mjestu.
I nije im mogao oprostiti što zagrebački dečki, dinamov pomladak može samo sanjati o igranju za prvu momčad. Igraju zato, ni krivi ni dužni, dečki koji su dovedeni s drugog kraja svijeta koji o tom nikad nisu ni sanjali i kojima je ovo samo usputna stanica do još unosnijeg posla, a za sasvim prosječne igre plaćeni su i do pedeset puta više od prosječnog hrvatskog građanina. Zašto je to tako i koliko to sve zajedno ima smisla s obzirom da utakmice danas uistinu samo malobrojni gledaju te se od prihoda s takvih utakmica ne mogu pokriti ni troškovi samih utakmica?
Ta i stotine drugih pitanja morila su jednu od najvećih dinamovih navijačkih legendi.
"Ne, mogu, Stipac, nije to onaj moj Dinamo.."
"Pa, što, nije ni moj, pa bih svejedno otiša tamo. Čuj, popijemo pivicu, kupimo kokice, u pauzi još jedna pivica…lipo je vrime, a možda i utakmica bude dobra. Oću reć, možda plavi i izgube…"
"E, znaš kaj, Stipac, baš si majmun da znaš! Bum išel ak mi buš obećal ono za ženidbu..znaš na kaj mislim…?"
"Ma, vidi ga sad! Ti to meni ka da je to "odi u dućan i kupi". Znaš, meni je pedeset deveta na plećin…kakva ženidba sada. U ovin godinama mogu nać jedino neku iz oglasa, znaš kakvu…"
"Stipac, mislim na Zdravku, obećaj mi da ćeš se pomiriti s njom i zaprositi je, a ja ću s tobom na tekmu…"
Nakon ovih riječi nastane duga šutnja koju Stipac naposljetku prekine s riječima:
"Može, Marti, u ime starih dobrih vremena, dogovoreno!"


Za nekih desetak minuta već su bili pred vratima Maksimira. U ovo ljetnje predvečerje, dok su tramvaji zvonili za njihovim leđima i obitelji se vraćale iz zoološkog prekoputa, maksimirski stadion im se doimao nekako sablasno jer se nije čula nikakva graja iznutra. Pomislili su da se utakmica niti ne igra danas. Krenuli su prema kućici gdje se prodaju ulaznice. Šalter je bio otvoren, a teta s debelim naočalama je strpljivo čekala navijačke fanove kojih nije bilo niotkud.
U jednom trenutku, prijatelji začuju neki mlađi muški glas iza leđa.
"Dečki, trebate možda karte za tekmu?"
Kad su se okrenuli Stipac je prepoznao ona dva dečka s navijačkim kapama i zastavama koje je vidio s balkona.
"Trebamo, al bumo kupili na šalteru, ima karata još u prodaji, nadam se…"- odgovori Marti.
"Ima karata, ima, a mi smo vam tu upravo zato kak ih niko ne bi mogel kupit na šalteru!" - prozbori veći od dvojice golobradih klinaca.
"Do sad još nije prodana ni jedna, a tekma sam što nije počela..!"- slavodobitno će niži od dvojice mladića.
"Čekajte, ne razumin ništa, vi ste navijači Dinama koji branite ljudin da kupuju karte za dinamovu utakmicu?!"
"Da, mi smo Boysi, a kaj ste vi tovar, a? Rekli ste ne razumin?!" - ljutito će onaj viši."
"Čekajte, dečki, smirite se, to je moj frend,. Pa, kaj ako govori malo dalmatinski? Nego, dobro, bumo kupili karte od vas, a ne na šalteru, može?" - pomirljivo će Marti.
Dvojica navijača se tada u čudu pogledaju kao da ne vjeruju. Jedan od njih se lupi dlanom o čelo i reče:
"E, fakat je ovaj glup! Ne kuži da nije stvar u tom di bu kupil karte, nego da ih nemre kupit nigdje! Kaj on ni čul za bojkot tekme?"
Stipac se tada maši za novčanik, izvadi sto kuna i ponudi im:
"Aj, momci, dajte nam dvi karte, nemojte se ljutit, samo smo došli malo pogledat…nismo dugo…"
Nije ni dovršio rečenicu, a njih obojica navijača izvadiše odnekud svaki po jednu drvenu palicu.
Dvojica prijatelja izrogačiše oči.
"Kaj ste vi baš pravi navijači?" , u čudu ih zapita Marti misleći u sebi kako u njegovo vrijeme nije bilo ovakvih stvari. Nekad navijači nisu bili tako "radikalni".
"Da, nego kaj da smo pravi navijači! Još trebate ulaznice?", upitaše dok su palicama prijeteći lupkali po dlanovima.
"Ma, kakvi, momci, mi smo vam malo zalutali. Ne tribaju nami ulaznice ni za kakvu utakmicu nego za zoološki. Mi smo vam prestari za tamo nike utakmice…"- reče tada Stipac pomirljivo s malo ironije i uhvati prijatelja pod mišicu gurajući ga preko pješačkog na drugu stranu ceste, prema zoološkom.
"Gle, Marac, osim kaj su oba glupa ko ….., onaj je još i šepav…možda i bolje kaj ih nismo razbili!" - zaključi niži od mladića gledajući za dvojicom starijih ljudi koje su upravo otjerali od stadiona.
Toga dana na ruševnom stadionu Maksimir koji može smjestiti preko četrdeset tisuća ljudi odigrana je prvenstvena utakmica pred samo stotinjak duša, uglavnom gostujućih navijača, te nešto redara i osoblja stadiona. Domaćih navijača nije bilo. Dinamo je teškom mukom pobijedio, a u prvoj momčadi nastupila su tek četvorica domaćih nogometaša uz čak sedmoricu stranaca!
Dvojica prijatelja su za to vrijeme igrala belu, a kasnije i briškulu i trešetu, te su uz pivo iz dućana s gorčinom komentirali kako je ovih posljednjih godina definitivno "umro" hrvatski nogomet.
Ipak, jedna stara ljubav nije umrla toga dana jer je Stipac pred svojim prijateljem i njegovom ženom Jadrankom ispunio obećanje te glasno prisegnuo da će zaprositi Zdravku, svoju staru ljubav još iz školskih dana.
Time se opet potvrdilo da za istinsku ljubav ,zaista, nikada nije kasno.
No, je li kasno za hrvatski nogomet?


KRAJ


















Post je objavljen 24.08.2010. u 19:26 sati.