Nakon nedavnog dvostrukog ubojstva i pokušaja samoubojstva pomahnitalog ostavljenog mladića, aktualiziralo se pitanje koliko naši zakoni uistinu štite građane. Dobro je rekao onaj tip iz udruge baba, Sarnakva: kad treba rastjerivat miroljubive aktiviste onda se na noge digne cijela nacionalna garda, u punoj spremi. Ali kad treba naći lika u gradu od kojih 10000 ljudi, policija nije sposobna to učiniti. I onda se događaju sranja. Činjenica je da su ljudi kod nas, uljuljani prilično blagim kaznama, spremni na razne delikte jer znaju da im kazna neće biti srazmjerna zločinu. Šta, usfali ti para, odlučiš opljačkat kasino jer znaš da možeš dobiti neku siću za to i sve pet. I uporno se zakonodavci kod nas bave minornim problemima, poput navijača i konzumenata lakih droga, al za ozbiljne stvari jednostavno nema volje da se riješe. To je valjda i normalno za državu u kojoj premijer nakon 10 godina jednostavno odluči da je dovoljno "napravio" i jedan dan samo pokupi krpe.
Mnogo sam razmišljao o tome koja je primjerena kazna za neki zločin. Treba se uzeti u obzir ogroman broj varijabli, jer kao i ništa drugo u životu, tako ni zločin nije crno-bijeli svijet. U suštini ja vjerujem da se uistinu zli ljudi mogu brojati u promilima. Svi ostali zločinci jednostavno dođu do takve situacije spletom okolnosti. Ni taj iz Benkovca nije zao, jednostavno je čovjek pukao i djelovao instinktivno i nagonski. Možda je kumovao i alkohol, koji je odgovoran za valjda 50 posto teških zločin. Ipak, to mu ne može biti opravdanje za ono što je učinio, jer ako i je pokazao trenutak nestabilnosti, tko nam može garantirati da se to neće ponoviti opet. Nije da nismo čitali po novinama o zatvorenicima koji su bili pušteni iz zatvora za vikend (ovo valjda ima samo kod nas...), pa onda počinili neke od najgroznijih zločina. I ne samo da je nestabilna osoba potencijalno nestabilna cijeli život, nego treba odgovarati za život koji je oduzet i to određen broj godina. Zato ja predlažem niz kazni za niz zločina, jedna ova zakonska, i jedna moja, posebna, za one koji rade posebno ogavne stvari. Netko će možda reći da su te stvari malo preokrutne, ali da vam budem iskren, već mi je pun kurac dušebrižništva i "ljudskih prava", pogotovo prema ljudima koji ih nimalo ne zaslužuju.
UBOJSTVO
Ljudi ubijaju iz različitih razloga. Osveta, ljubomora, alkohol, čista obijest, trenutna neuračunjivost. I ovisno o tome treba odrediti adekvatnu kaznu. Za bilo kakvo ubojstvo koje nije počinjeno u samoobrani, dao bih minimalno 25 godina zatvora. Ako je dvostruko ubojstvo, kazna bi bila 50 godina, trostruko 75 i tako dalje. Nema dobrog ponašanja, nema posebnog predsjedničkog pomilovanja, nema izlazaka za vikend, nema ništa dok se ne odsluži minimalna kazna. Samo malena čelija sa krevetom, WC-om i jednom lampom, ali sa najslabijom žaruljom. Nema mjesta za luksuz. Ovisno o tome kakav je zločin,ta minimalna kazna bi se povećavala. Dakle, trenutak neuračunjivosti bi bio tih 25 godina. Mislim da ljudi imaju dovoljno vremena da promisle o tome koliko su ih njihovi tanki živci i životinjski nagon uvalili u sranje i da neće to ponoviti, ako su imalo pametni i ako ne žele još 25 godina. Onda bi recimo išla osveta sa 30 godina, pa čista zabava sa 40 godina. I to bi bila prilično rigorozna kazna. Oko smrtne kazne se još dvojim. Nekada pomislim da netko stvarno zaslužuje umrijeti, ali opet, tko sam ja da odlučujem o nečijem životu. Previše je tu faktora i nikada ne možeš biti potpuno siguran da je optuženik stvarno kriv. Događalo se da su ljudi ubijeni, da bi se na kraju uspostavilo da uopće nisu bili krivi. A u krajnjem slučaju, igranje boga nije pametno i mislim da je doživotni zatvor dovoljna kazna.
Moja kazna za osobito gnjusna ubojstva kakva je recimo činio ovaj ludi Sretko Kalinić bi bila vrlo barbarska, ali i uvijek vrlo efektna samica, ali doživotna. Dakle mračna soba od recimo 3 sa 3 metra, sa jednim krevetom i WC-om. Osoba bi dobila samo jednu majcu i hlače koje bi prala jednom mjesečno, kao i sebe. Kontakt sa ljudima bi bio apsolutno nikakav, jednom mjesečno dozvoljen posjet odvjetnika. Jednom mjesečno bi bio i normativ da zatvorenik izađe na sat vremena iz samice, i to po posebno lijepom danu. Ostavilo bi ga se da uživa i da po povratku u izbicu idućih mjesec dana razmišlja o tome koliko bi želio vratiti vrijeme i ne ubiti te sve silne ljude. Ipak, stvar je u tome da čovjek ne bi dugo izdržao u takvim uvjetima. Psihički već debelo načet lik bi pukao već nakon nekoliko tjedana a bez Sunca bi mu i tijelo polagano propadalo tako da mu životni vijek ne bi bio baš visok. Al šta ćeš, ne možeš imati i ovce i novce...
SEKSUALNI DELIKTI
Za razliku od ubojstava, koji su produkt ili mržnje ili trenutka neuračunjivosti, seksualni delikti su produkt bolesti i psihičkih poremećaja. Ovo ne govorim kao psiholog, jer to niti nisam, nego čisto iznosim svoje mišljenje. Dakle, svaka osoba koja počini neki teški seksualni prekršaj, poput silovanja ili pedofilije, je osim toga što je zločinac, i duševno bolestan čovjek. Na žalost, ja sam jedan od onih koji vjeruju da se takve bolesti ne mogu liječiti, te da će ti primarni nagoni zauvijek ostati čučiti negdje duboko u čovjeku i samo je pitanje vremena kada će opet isplivati na površinu. Ti zločini su i pod jednim velikim upitnikom jer nekada jednostavno nije moguće dokazati da je osoba stvarno i počinila to za što ju optužuju. Uzmimo za primjer slučaj Michaela Jacksona. On možda i je učinio ono za što su ga optuživali, ali koliko uistinu možemo vjerovati nekome tko optuži takvog jednog multimilijunaša za kojeg se zna da će platiti bilo koju svotu samo da mu se ne sudi i da mu se ne narušava ugled. Tko garantira da roditelji te djece nisu vidjeli šansu da brzo postanu multimilijunaši sa jednom takvom optužbom? Tko može dokazati da je on uistinu pedofil nakon 5 godina od tog "događaja"? Isti slučaj je i sa recimo slavnim sportašima ili glazbenicima. Poznato je da sa novcem dolazi i more kuraba koje se hoće ševiti sa tobom. Ako si poznati košarkaš u Americi, i spavao si sa 100 žena u godinu dana, vrlo je velika vjerojatnost da će jedna od njih odlučiti brzo se obogatiti tako da te optuži za silovanje. I opet, takav jedan multimilijunaš će rađe platiti 2 milijuna dolara nego da se povlači po sudovima i po žutoj štampi. Stoga bi takva suđenja trebala biti vrlo minuciozna i iscrpna. Ako se dokaže krivnja, stavio bih minimalnu kaznu za silovanje od 15 godina, pa sve do doživotnog zatvora. Za pedofiliju bih obavezno stavio kaznu od barem 40 godina zatvora jer za takve zločine jednostavno nema mjesta za suosjećanje. Takvu osobu treba udaljiti iz društva na što duže vrijeme. S obzirom na to kako ostali zatvorenici gledaju na pedofile, barem iz onoga što sam mogao gledati na televiziji ili pročitati, 40 godina zatvora bi bilo i više nego dovoljno. Za osobe poput svećenika, profesora ili odgajatelja, dakle ljudi koji rade s djecom, ta kazna bi bila doživotna. Ne treba posebno elaborirati to, dovoljno je reći da su to ljudi kojima dajemo djecu da ih odgajaju, i u koje imamo povjerenja. Ako se to povjerenje jednom izigra, šanse za oprost nema.
Moja kazna za posebno gnjusne zločine bi prvotno bila kastracija. Zapravo kastrirao bih sve silovatelje i pedofile. Ako ne mogu držati svoj kurac u gaćama, mislim da im mi kao društvo moramo pomoći u tome. Za pedofile bih uveo i jednu vrlo barbarsku kaznu, a ta je da ih se smjesti u jednu zvučno izoliranu čeliju i cijeli dan im se puštaju dječji krikovi i plač. Ne glasno, više onako kao u horror filmovima. Tiho, ali opet da su svjesni toga. I dok su budni i dok spavaju. Neka ih to proganja. Možda nije ljudski i definitivno ne pomaže kod osoba koje su toliko bolesne, ali ako netko počini takvu pedofilsku radnju nad neznam, 5 nemoćnih 7-godišnjaka, da li zavređuje naše suosjećanje?
OBITELJSKO NASILJE
E ovo je kod nas još i naj tabu zločin. Kao da je uvriježeno u društvu da je u redu pomalo išamarati ženu (ili muža) kad ti digne živce. Smatram da je svaka tučnjava, ako nije u samoobrani, znak slabosti i potpuno nepotrebna, a pogotovo ako gorila od 120 kila ide pokazivati svoju nadmoć nad slabom ženicom i malodobnom djecom. Takvu osobu treba odmah udaljiti od obitelji, i za prvi takav eksces ga kazniti sa recimo 6 mjeseci zatvora. Ako se osobi da zabrana pristupa, i ako pokuša pristupiti zlostavljanima, odmah bez pogovora godina dana zatvora. Sljedeći prekršaj je 2 godine, i tako dalje. Ako se osoba vrati u obitelj, kao pomire se i izglade situaciju, i opet nakon nekog vremena ponovi prekršaj, bam, odmah 5 godina zatvora.
Moja kazna bi bila da se takva osoba u zatvoru smjesti u čeliju sa duplo većom mrcinom koja voli muški čmar. Znam da nasilje stvara nasilje, i da to nije najprimjereniji način kažnajvanja, ali definitivno je bolje od ovog što danas imamo: "Gospodine, molim vas, nemojte više tuči ženu, može?"
Za ostale zločine, poput recimo krađe, bi kazne bile blaže i dosljedne sa otuđenom imovinom. Za korupciju koja se prakticira kod nas, za ljude koji svjesno uništavaju cijele kompanije i bacaju stotine obitelji na koljena i tjeraju ih na štrajkove glađu, kazne bi ipak bile kudikamo rigoroznije. I oni bi mi čeliju djelili sa crncima od 2 metera i... 2 metra, pa bi onda vidjeli kako je to kad te jebu kako su oni sjebali sve ostale. Moj stav o drogi je poznat: stigmatizira se kao najveće zlo društva, a zapravo je najmanji problem. Ako se ljudi hoće drogirat, nek se drogiraju. Barem će, u većini slučajeva, biti manje agresivni.
Eto, tako bih ja nekako to posložio. Naravno da je ovo što sam sad napisao manje više slikovnica, jer zakoni su knjige od po nekoliko tisuća stranica, i niti imam znanja niti želim donositi ih, jer za to sa naših fakulteta godišnje izađe 1000 školovanih ljudi.Ali i sljepcu je jasno da ovi kazneni zakoni koji su sad na snazi jednostavno ne funkcioniraju. Trebamo se svi skupa malo skulirat i revalorizirati ljudski život, jer smatram da on ipak vrijedi znatno više od nekoliko godina u zatvoru koji više izgleda na hotelsku sobu nego stvarnu čeliju...
Post je objavljen 20.08.2010. u 15:21 sati.